Kad čovjek ne može da zaspi, on se, prije svega, trudi da ne misli ni na šta i zato broji ili se moli bogu. Najedanput se sjeti, gospode bože, juče sam zaboravio da uradim to i to!
A poslije mu padne na pamet da su ga možda prevarili u radnji kad je plaćao. Onda se sjeti kako su mu onomad žena i prijatelj tako čudno odgovorili. A kad počne da pucketa neki komad nameštaja, čovjek pomisli da je lopov, pa ga obuzme vrućina od straha i stida.
A kad je već sav obuzet strahom, počne da razmatra svoje tjelesno stanje i znojeći se od užasa razmišlja o onom što zna o zapaljenju bubrega ili o raku. I najedanput mu iskrsne u duši sjećanje kakvu je neprijatnu budalaštinu uradio prije dvadeset godina pa se prosto znoji od sramote. I suočava se korak po korak s nekim čudnim sobom, koga ne može ni da otkloni ni da iskupi; sa svojom slabošću, svojim grubostima i gadostima, slabostima i prestupima, glupostima, brukama i dvano preživjelim patnjama.
Vraća se sve mučno i bolno i ponižavajuće što je bilo kad doživio; ničeg nije pošteđen onaj ko ne može da spava. Sav tvoj svijet se iskrivljuje i dobija mučne pespektive; stvari na koje si već zaboravio keze se na tebe kao da ti govore…