Foto: Wikepedia/Kolaz
Bora Stanković je jedini pisac, možda i u svijetu, koji je doživio da se njegova junakinja pobuni protiv njega. Naime lik Koštane, Stanković je gradio prema modelu jedne Romkinje iz Vranja, a u jednom trenutku, kada se „Koštana“ uveliko igrala u pozorištu, pojavila se ta žena tražeći od pisca razne nadoknade za to što ju je unio u svoje djelo.
piše: Ilijana Božić
O tome je pisala i tadašnja štampa, jer se stara Romkinja Marika Jeminović Koštana, koju je Stanković uzeo za glavnu ličnost u svojoj ,,Koštani” pobunila polažući pravo na „Koštanu” kao i autor komada smatrajući da je koliko i pisac doprinijela stvaranju “Koštane“.
Njen suprug Maksut jednog dana došao je u Beograd sa punom torbom molbi koje je upućivao tadašnjim političarima s ciljem da se njegovoj ženi dodijeli pravo da se koristi komadom koji je napisao Bora Stanković.
Maksutova pojava sa čudnim zahtjevima izazvala je ogromno interesovanje u javnosti. Posebno je ovaj čin uzbudio pisce, pa kako su tada pisale novine većina pisaca je preturala protokole umrlih da se uvjere da su lica njihovih komada pomrla.
Iz tih razloga novinar „Politike“ posjetio je Borisava Stankovića u martu 1927. godine u njegovom stanu pored Dunava. Opisali su da je pisac živio u pravoj vranjanskoj kući u Beogradu, jer je to bila uzana i dugačka kuća, sa malim dvorištem i zasađenom lozom. Razgovarajući o slučaju „Koštana“ Stanković je rekao:
„Koštanu sam ja prvi put video u Vranjskoj Banji pošto se moj komad igrao. Znam je samo kao gimnazijalac od ranije. U Vranju je bilo nekoliko ciganskih trupa, i trupa u kojoj je bila Koštana bila je najbolja i najčešće su je pozivali po kućama imućnijih Vranjanaca. Ono što sam ja pisao o Koštani nije Koštana u samoj stvari. Ona je drugo, a to ne zna ni Maksut“.
Zatim je Stanković dao posebnu izjavu za „Politiku“, rekavši „E hajd baš da odgovorim mome „ortaku” Koštani“.
Ta izjava glasi:
„Koštanu, posle mog sećanja iz detinjstva o njenoj igri i pevanju po svadbama, prvi put sam u životu video u Vranjskoj Banji, kada se „Koštana“ već igrala u Narodnom Pozorištu.
Sva njena pričanja o njenim doživljajima sastojala su se u tome, da je častim rakije, a od moje žene, zatim g-đe Spasić i ženske publike, da izvuče koji par čarapa ili koju reklu. Da ona zna, po pričanju njenih savremenika, zašto su je prozvali Koštanom (kesten), odrekla bi se tog nadimka, a još manje bi tražila lažno uverenje da je ona bila taj kesten. Analogno tome značilo bi, da svaki čovek u Vranju, koji se zove Mitke, imao bi pravo da traži tantijemu. G. Vlajko Kocić, narodni poslanik koji hoće ovaj spor da zagladi, bolje bi učinio da u svojoj novoj palati ustupi Koštani jednu sobu i da je izloži na prozoru, pa bi više zaradili i on i ona, nego što njena korisnica i njegova kirija iznose.
S poštovanjem
Beograd, 11. marta 1927.
Bora Stanković.“
Naime, Bora Stanković je smatrao da Koštanu neko nagovara, posebno od kad je Nikola Trajković pisao da Milan Begović pregovara sa nekim američkim kućama o prodaji autorskog prava za prikazivanje „Koštane” u Americi, kazujući Stankoviću da bi i on za to dobio milion dolara.
Vjerovatno je tako i bilo kako je Stanković mislio, jer se ranije sjećao Marike sa poštovanjem. Pričao je o svom drugovanju s njom i o popijenim rakijicama u starim konacima.
Autor: Impuls