Josip Mlakić o romanu „Žetva“ Jima Cracea: zakašnjeli književni odgovor na uspon neoliberalizma

Naziv “Žetva” je u neku ruku i simboličan, po onoj biblijskoj “kako sijete, tako ćete žeti”, iako roman otvara tajanstveni požar i stvarna žetva ječma

Osvrti, Josip Mlakić

Mali uvod, odnosno podsjećanje: destruktivni neoliberalizam ušao je u Europu preko Velike Britanije u vrijeme dok je premijerka bila Margaret Thatcher, zemlje, što je svojevrsna ironija, koja je bila predvodnica prve industrijske revolucije i koja je nakon Drugog svjetskog rata prva stvorila koncept funkcionalne socijalne države. Prijelomni događaj iz tog vremena bio je štrajk rudara koji je trajao gotovo godinu dana, od 1984. do 1985. Rezultat je bio katastrofalan: od 1985. oko 230 tisuća britanskih rudara izgubilo je posao, a zatvoreno je 165 rudnika. Britanija je, potom, uvozila višestruko jeftiniji ugalj, uglavnom iz Afrike, a uvozi ga i danas. Niska cijena tamošnjeg uglja temelji se na potplaćenom robovskom radu crnih rudara. Ako znamo da se prva industrijska revolucija zasniva na uglju, a da je današnja Europska unija nastala iz organizacije “Europska zajednica za ugalj i čelik” iz 1950., koju su zajednički osnovali Francuska i Njemačka, onda je Margaret Tatcher već tada simbolički pucala u vlastite noge. Je li itko u književnosti “čuo” te pucnje? Kako književnost može progovoriti o vremenu u kojem živimo? U jednom od novijih serijala televizijske franšize “Zvjezdane staze” postoji kolektivni um, takozvani Borg, koji prilikom porobljavanja humanih jedinki ponavlja sljedeću rečenicu: “Svaki je otpor uzaludan!”. Možemo li današnje, neoliberalno društvo smatrati nekim vidom superiornog kolektivnog uma? I je li otpor, prvenstveno mislim na književni, u startu osuđen na neuspjeh? U posljednje vrijeme, gotovo istovremeno, na južnoslavenskim prostorima revitaliziran je žanr književne distopije. Kao možda posljednji vid književnog angažmana koji je preostao? Međutim, distopija je prvenstveno dijagnoza jednog društvenog stanja, iako se težište baca na njenu precijenjenu, proročku dimenziju. Orwellova “1984”, u tom ključu, samo je karikirana dijagnoza staljinizma. Ne znam je li osamdesetih napisana ijedna distopija kao dijagnoza “novog svijeta” koji su stvarali Margaret Thatcher i Ronald Regan. Međutim, jedna druga distopija, objavljena davne 1932. godine, “Divni, novi svijet” Aldousa Huxleya, paradoksalno, najbolje opisuje današnje vrijeme. Ona opisuje potrošačko društvo koje je pomelo svaki individualizam i kulturu, i koje je zapravo samom sebi svrha. Po zakonima tog društva, primjerice, svaka nova sportska disciplina mora biti kompliciranija od svih prethodnih, a vrijednost filmova mjeri se usavršenošću filmske tehnike. U romanu se hvali film u kojemu je reproducirana svaka dlaka medvjeđeg krzna, na primjer. I to mu je jedina “kvaliteta”. Logika je jasna: sve mora biti podređeno potrošačkom mentalitetu koji, opet, generira ono što danas nazivamo “porast društvene proizvodnje”.

Koncem prošle godine zagrebačka Naklada OceanMore objavila je roman britanskog književnika Jima Cracea “Žetva” koji je na neki način i zakašnjeli književni odgovor na uspon neoliberalizma. Za ovaj roman Crace je, među ostalima, dobio i prestižnu književnu nagradu IMPAC koja se dodjeljuje u Dublinu i koja je u književnu orbitu lansirala više velikih književnih imena, poput Herte Müller (“Herztier”), Michela Houellebecqa (“Elementarne čestice”), Orhana Pamuka (“Zovem se crvena”) ili Rawija Hagea (“De Nirova igra”). Ipak, “Žetva” nije nekakva smjela i maštovita dijagnoza bolesti, kao što je to Huxleyjev “Divni novi svijet”, već je više riječ o svojevrsnom “otpusnom pismu”.

Naziv “Žetva” je u neku ruku i simboličan, po onoj biblijskoj “kako sijete, tako ćete žeti”, iako roman otvara tajanstveni požar i stvarna žetva ječma. “Žetva” je distopija koja je smještena u vrijeme prije prve industrijske revolucije negdje u Velikoj Britaniji. Zapravo nije riječ o klasičnoj distopiji, već o svojevrsnoj inverziji: svijet ne klizi u distopiju, već pratimo posljednje dane jedne savršene idile, utopijskog društva u kojemu svi od svoga rada dobivaju onoliko koliko im je potrebno, a koja srlja u mrak predatorskog kapitalizma. “Tranzicija” je krvava i brutalna: stari svijet treba u potpunosti srušiti, da bi na njegovim temeljima niknuo novi, u kojem će umjesto polja ječma, po zemlji pasti ovce. Svijet Waltera Thirska, pripovjedača romana, nestaje tako u završnici u plamenu.

Stvari se zakompliciraju kada u uspavanu seosku idilu stiže novi gospodar Jordan koji planira polja ječma zamijeniti uzgojem ovaca čime stanovnici sela postaju suvišni. Fabula je jednostavna i statična, ali s fino doziranom grotesknošću i tjeskobom, i po ovom detalju ova je knjiga usporediva s genijalnim i uznemirujućim knjigama poput “Krvavih meridijana” Cormaca McCarthyja ili romana “2666” Roberta Bolana.

Paradoksalno, “Žetva” je roman o kapitalizmu u kojemu kapitalizam uopće nije spomenut. Selo u kojemu se događa radnja na neki je način maketa cijelog svijeta. To potvrđuje i sam pisac u intervjuu koji je dao zagrebačkom “Globusu”. “Moje knjige nisu povijesni romani, to su suvremene priče i ne zanima me pisati povijesne romane. Ako hoćete saznati o povijesti, čitajte publicistiku. Zanima me pisanje priča o modernim vremenima i suvremenim temama. Pokušavam ih staviti u neprepoznatljive, ne precizno identificirane sredine. Uzmem temu i izmjestim je, udaljim od sadašnjosti”, rekao je.

“Žetva” po atmosferi pomalo podsjeća na filmsko remek-djelo Michaela Hanekea “Bijela vrpca”. Slični su mehanizmi raspada društva, iako kod Cracea svjedočimo nastanku kapitalizma, dok se Haneke bavi genezom fašizma, ali na jako sličan način: serija čudnih i tajanstvenih događaja u naoko idealnom društvu pokreće spiralu nasilja, i koje potom puca po nevidljivim šavovima. Postoji, također, poveznica s Kafkom. Kafkijanska pasivnost i apsurd važni su sastojci ove knjige. Mještani fatalistički prihvaćaju nametnute odnose, ne odlučujući se nijednog trenutka na pobunu, već bježe iz mjesta, oni, znači, “bez upitnika iznad glave” prihvaćaju nestanak jedinog svijeta koji su poznavali. Primjerice, na jednom mjestu za nevolje koje su ih snašle optužuju bjegunce iz jedne druge utopije koju su također “pojele ovce”, kao eufemizam za rađanje novog svijeta, da bi zatim i sami postali bjegunci poput njih. To je onaj dobro poznati princip po kojemu je “krivce” najjednostavnije pronaći u slabijima i nezaštićenima, a toga smo se nagledali u našim tranzicijama iz ničega u ništa.

Crace u romanu sustavno kreira zastrašujuću alegorijsku sliku današnjeg društva. Zanimljiv je slučaj pripovjedača romana Waltera Thirska koji je u “idilu” stigao sa strane, oženivši mještanku, ali je bezuvjetno prihvaća kao svoju, stopivši se s prevladavajućim mentalitetom, te na kraju, ironijom sudbine, ostaje posljednji stanovnik sela kao neka vrst povjerenika novog gospodara Jordana. Iznimno je zanimljiv način na koji Crace gradi svoje naizgled jednostavne, ali u suštini kompleksne likove, poput starog gospodara Kenta ili Škrabala, kartografa koji je stigao u selo na poziv gospodara Kenta, bezbojnog i okrutnog slabića, te prvotnog vlasnika, gospodara i upravitelja mjesta. Škrabalo je amblematski lik umjetnika kojega je novi gospodar proglasio neprijateljem i koji je, gotovo po pravilima žanra, tragično skončao. Zanimljiv je i način na koji novonastala situacija mijenja likove nagore, odnosno kako na površinu isplivava oportunizam i licemjerje, te kako se posljednji ostaci ljudskog dostojanstva predvidljivo brane samoobmanom.

Crace od samog početka, čim uronite u kafkijanski mrak njegova romana, nekim sitnim, banalnim detaljima stvara svijet u kojem je sve moguće, pa i to da šestogodišnja djevojčica bude proglašena vješticom, a koja je neposredno prije toga bila proglašena svojevrsnom misicom žetve, što je neskrivena aluzija na današnje realityje. Autor, također, aludira da su “isljednici” gospodara Jordana najvjerojatnije silovali djevojčicu, opisujući užas na njenom licu, što na neki način funkcionira i na široj, simboličkoj razini. Gotski mrak idile “koju su pojele ovce” autor opisuje konvencionalnim, jednostavnim jezikom iz pomalo infantilne vizure, čime stvara dodatnu dozu mučnine. Pogledi na uspon kapitalizma, koji nas u neograničenim količinama zasipaju sa svih strana, u principu su infantilni i dogmatski, tako da Crace i u ovom detalju pogađa i ukazuje na bit. Zapravo na svoj način parafrazira onu znamenitu Orwellovu maksimu “Neznanje je moć”. Jim Crace se po ovome savršeno uklapa u Kunderine obrasce, koji je umjetnost romana sažeo u jednu genijalnu rečenicu: reći nešto o običnom, svakidašnjem, ali iz jedne neočekivane i nove perspektive. A reći to danas o kapitalizmu i pritom ga ne spomenuti, pravi je književni podvig.

Autor: Josip Mlakić za zagrebački Express (tiskano izdanje), 07.05.2016. Ustupljeno portalu Prometej.ba