 nisam govorio; da sam se branio, osuda bi se otegla, i to bi se doimalo kao kukavičluk. No, sad je sve drukčije, i noć uoči svojega pogubljenja mogu govoriti bez straha. Ne tražim oproštaj, jer nisam kriv, ali tražim razumijevanje. Oni koji me budu umjeli saslušati, razumjet će povijest Njemačke i buduću povijest svijeta. Znam da će slučajevi kakav je moj, koji su danas iznimni i zapanjujući, vrlo brzo biti otrcani.){kind=link}
Za vrijeme suđenja (koje je, nasreću, bilo kratko) nisam govorio; da sam se branio, osuda bi se otegla, i to bi se doimalo kao kukavičluk. No, sad je sve drukčije, i noć uoči svojega pogubljenja mogu govoriti bez straha. Ne tražim oproštaj, jer nisam kriv, ali tražim razumijevanje. Oni koji me budu umjeli saslušati, razumjet će povijest Njemačke i buduću povijest svijeta. Znam da će slučajevi kakav je moj, koji su danas iznimni i zapanjujući, vrlo brzo biti otrcani.
“On me ubiti može, nade druge nemam…” (Job, 13, 15.)
Zovem se Otto Dietrich zur Linde. Jedan je od mojih predaka, Christoph zur Linde, poginuo u konjičkom jurišu koji je odlučio o pobjedi kod Zorndorfa. Moga su pradjeda po majci, Ulricha Forkela, ubili francuski slobodni strijelci, u šumi Marche-noir, posljednjih dana 1870.; satnik Dietrich zur Linde, moj otac, istaknuo se za opsade Namura 1918. i dvije godine poslije, u prelasku preko Dunava.
Ja ću, pak, biti strijeljan kao mučitelj i ubojica. Sud je donio pravednu osudu; na samom sam početku priznao svoju krivnju. Sutra, kad zatvorska ura pokaže devet, već ću biti u carstvu smrti; prirodno je što mislim na svoje pretke, jer sam tako blizu njihovim sjenama, jer sam, na neki način, oni.
Za vrijeme suđenja (koje je, nasreću, bilo kratko) nisam govorio; da sam se branio, osuda bi se otegla, i to bi se doimalo kao kukavičluk. No, sad je sve drukčije, i noć uoči svojega pogubljenja mogu govoriti bez straha. Ne tražim oproštaj, jer nisam kriv, ali tražim razumijevanje. Oni koji me budu umjeli saslušati, razumjet će povijest Njemačke i buduću povijest svijeta. Znam da će slučajevi kakav je moj, koji su danas iznimni i zapanjujući, vrlo brzo biti otrcani.
Sutra ću umrijeti, ali ja sam simbol budućih naraštaja.
Rodio sam se u Marienburgu, 1908. Dvije su mi strasti, sada gotovo zaboravljene, omogućile da se hrabro, i čak sa srećom, suočim s mnogim nesretnim godinama: glazba i metafizika. Ne mogu spominjati sve svoje dobročinitelje, ali ne smijem izostaviti dva imena: Brahmsovo i Schopenhauerovo. Proučavao sam i pjesništvo: ovim imenima želim dodati jedno golemo germansko ime: William Shakespeare. Nekoć me zanimala teologija, ali me od te fantastične discipline zauvijek odbio Schopenhauer, svojim neposrednim razlozima; Shakespeare i Brahms beskrajnom raznovrsnošću svojega svijeta. Neka znade onaj koji zastaje u čudu, dršćući od nježnosti i zahvalnosti, pred bilo kojim mjestom u djelu tih sretnika, da sam i ja zastajao, ja, gad.
Negdje 1927. uđoše u moj život Nietzsche i Spengler. Jedan pisac iz XVIII. stoljeća napominje da nitko ne želi ništa dugovati suvremenicima; ja sam, da bih se otarasio utjecaja kojije bivao tlačiteljski, napisao članak pod naslovom Abrechnung mit Spengler, u kojem sam napomenuo da najprimjerniji spomenik sa značajkama što ih pisac zove faustovskima nije ona svaštarska Goetheova drama nego spjev napisan prije dvadeset stoljeća, De rerum natura. Ipak sam priznao iskrenost toga filozofa povijesti, njegov duh do srži njemački (kerndeutsch), vojnički.
Godine 1929. ušao sam u Stranku.
Neću duljiti o godinama naukovanja. Bile su teže meni nego mnogima drugima jer mi, iako mi ne manjka hrabrosti, nedostaje bilo kakva sklonost nasilju. Shvatio sam, ipak, da smo na pragu novoga doba i da ovo doba, koje se može usporediti s početnim razdobljima islama ili kršćanstva, traži nove ljude. Meni su, individualno, moji drugovi bili odvratni; uzalud sam nastojao misliti da, radi visokoga cilja koji nas je okupio, ne smijemo biti individui.
Teolozi tvrde, ako se Gospodnja pozornost samo časak odvrati od moje desne ruke koja piše, da će se ona pretvoriti u ništa, kao da ju je spalio oganj bez svjetlosti.
Po meni, nitko ne može postojati, nitko ne može okusiti čašu vode, ili otkinuti komad kruha, bez razloga. Ti su razlozi različiti za svakoga čovjeka; ja sam čekao nesmiljeni rat da iskuša našu vjeru. Meni je dostajalo da znam da ću biti vojnik u njegovim bitkama. Katkad sam se bojao da nas ne prevari kukavičluk Engleske i Rusije. Slučaj, ili sudbina, drukčije mi je skrojio budućnost: 1. ožujka 1939., u sumrak, u Tilsitu su izbili nemiri, koje novine nisu zabilježile; na ulici iza sinagoge dva su me metka pogodila u nogu, koju je trebalo amputirati. Nekoliko dana poslije, u Češku je ušla naša vojska; dok su sirene to objavljivale, ja sam bio prikovan u bolnici, nastojeći se izgubiti, i zaboraviti se, u Schopenhaueru. Kao simbol moje uzaludne sudbine, na podboju prozora spavao je golem i mekan mačak.
U prvom sam svesku djela Parerga und Paralipomena prečitavao da je sve što se čovjeku može dogoditi, od trenutka rođenja do smrti, on sam sebi predodredio.
Dakle, svaka je nepažnja hotimična, svaki je slučajni susret dogovoren, svaka uvreda kazna, svaki poraz tajanstvena pobjeda, svaka smrt samoubojstvo. Nema zgodnije utjehe od mišljenja da smo sami odabrali svoje nesreće; ta nam individualna teleologija otkriva tajni poredak i čudesno nas stapa s božanstvom. Koja me to neznana želja (mozgao sam) potakla da one večeri potražim one metke i ono ranjavanje? Znao sam da to nije bio strah od rata; nešto dublje. Napokon, povjerovah da sam shvatio. Umrijeti zajednu religiju jednostavnije je nego je potpuno živjeti; boriti se u Efezu protiv zvijeri manje je teško (tisuće su bezimenih mučenika to učinile) nego biti Pavao, Isusov sluga; jedan čin manje je vrijedan od svih sati čovjekovih. Bitka i slava, to su olakšice; teži od Napoleonova bio je Raskoljnikovljev pothvat.
Sedmog veljače 1941. bio sam imenovan podzapovjednikom koncentracijskog logora Tarnowitz.
Nije mi bilo ugodno ispunjavati tu dužnost, ali ja nikad nisam bio nemaran. Na muci se poznaju junaci; onaj tko je milosrdan, samilostan, traži da se iskaže u zatvorima i u tuđoj boli. Nacizam je, u srži, moralna činjenica, svlačenje sa sebe staroga čovjeka, koji je pokvaren, da bi se obukao novi. U bici je taj preobražaj običan, između povika vojskovođa i meteža; tako nije u tijesnoj ćeliji, gdje nas podmukla samilost iskušava prastarim nježnostima. Nisam bez razloga napisao ovu riječ.
Zarathustrinu nadčovjeku samilost je najteži grijeh. Zamalo ga nisam počinio (priznajem) kad je k nama poslan iz Breslaua znameniti pjesnik David Jerusalem.
Bio je to čovjek pedesetogodišnjak. Oskudijevajući u dobrima ovoga svijeta, proganjan, porican, napadan, bio je posvetio svoj genij opjevavanju sreće. Čini mi se da se sjećam kako ga je Albert Soergel, u djelu Dichtung der Zeit, usporedio s Whitmanom. Ta usporedba nije sretna; Whitman slavi svemir na način zadan, uopćen, gotovo ravnodušan; Jerusalem se raduje svakoj stvari, s minucioznom ljubavlju. Nikad se ne upušta u nabrajanja, u popise. Još mogu navesti mnoge heksametre onoga dubokog spjeva pod naslovom Ce Jang, slikar tigrova, koji kao da je išaran tigrovima.
Niti ću zaboraviti onaj monolog Rosencrantz razgovara s Anđelom, u kojem se neki londonski lihvar iz XVI. stoljeća zaludu trudi, u času smrti, da okaje svoje grijehe, i ne sluteći da je tajno opravdanje njegova života to što je jednu svoju stranku (koju je vidio jedan jedini put i koju je zaboravio) nadahnuo da stvori lik Shylocka.
Čovjek upečatljiva pogleda, žutozelenkasta lica, brade gotovo crne, David Jerusalem bio je otjelovljenje sefardskog Židova, premda je pripadao izopačenim i omrznutim Aškenazima.
Bio sam strog prema njemu; nisam dopustio da me svlada ni suosjećanje ni njegova slava. Shvatio sam još prije mnogo godina, da na svijetu nema stvari koja ne bi mogla biti klica nekoga mogućeg Pakla; neko lice, neka riječ, neka busola, neka reklama za cigarete, mogu te izluditi ako ih ne uspiješ zaboraviti. Zar nije lud čovjek komu se neprekidno priviđa karta Madžarske? Odlučio sam bio primijeniti to načelo na disciplinski režim u našoj kući i … Potkraj 1942. Jerusalem je pomjerio pameću; 1. ožujka 1943. uspio je izvršiti samoubojstvo.
Ne znam je li Jerusalem shvatio da sam ga uništio zato da bih uništio svoju samilost. Za mene on nije bio čovjek, čak ni Židov; bio se pretvorio u simbol odvratnoga dijela moje duše. Umirao sam s njime, umro sam s njime i, na neki način, bio sam izgubljen s njime, zato sam bio neumoljiv.
U međuvremenu, kružili su nad nama veliki dani i velike noći sretnoga rata. Bioje u zraku koji udisasmo neki osjećaj sličan ljubavi. Kao kad se more ukaže u blizini, u krvi se javila zadivljenost i zanos. Sve se tih godina razlikovalo; čak okus sna. (Ja, možda, nikad nisam bio sasvim sretan, jer je poznato da su za nesreću potrebni izgubljeni rajevi.) Nema čovjeka koji ne teži punini, dakle ukupnosti iskustava za koja je sposoban; nema čovjeka koji se ne boji da će mu izmaći neki dio te beskrajne baštine. Ali, moja je generacija imala to sve, jer joj je prvo bila dana slava, a onda poraz.
U listopadu ili studenome 1942. moj je brat Friedrich poginuo u drugoj bici kod El Alameina, na egipatskom pijesku; jedan zračni napad, nekoliko mjeseci poslije, razruši našu rodnu kuću; drugi, potkraj 1943., moj laboratorij. Pritiješnjen golemim kontinentima, Treći Reich umiraše; njegova se ruka bila digla na sve, a ruke sviju na njega. Onda se dogodilo nešto jedinstveno, nešto što tek sada, vjerujem, razumijem. Vjerovao sam da sam kadar iskapiti čašu srdžbe, ali me u talogu zaustavio neočekivan okus, zagonetni i gotovo jezivi okus sreće. Pokušao sam dati nekoliko objašnjenja; nijedno me nije zadovoljilo. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer, potajno, znam da sam grešan i da me može iskupiti samo kazna. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer je to kraj, a ja sam silno umoran. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer se zbio, jer je beskrajno povezan sa svime što jest, što je bilo i što će biti, jer osuđivati ili žaliti jednu jedinu stvarnu činjenicu znači huliti na svemir. Navodio sam te razloge, sve dok nisam našao pravi.
Kažu da se svi ljudi rađaju kao aristotelovci ili platonisti. To je isto kao da se kaže da nema apstraktne rasprave koja, u jednom času, ne bi bila polemika Aristotela i Platona; diljem stoljeća i zemljopisnih širina mijenjaju se imena, narječja, lica, ali ne i vječni antagonisti. Povijest naroda isto tako bilježi tajni kontinuitet. Arminije, iskasapivši u jednoj močvari Varove legije, nije ni slutio da je preteča Njemačkoga Carstva; Lutheru, prevoditelju Biblije, nije bilo ni nakraj pameti da je njegova svrha oblikovati narod koji će zauvijek uništiti Bibliju; Christoph zur Linde, koga je 1758. ubio ruski metak, na neki je način pripremio pobjede iz 1914.; Hitler je vjerovao da se bori za jednu zemlju, ali se borio za sve, čak i za one koje je napao i mrzio. Nije važno što njegovo ja to nije znalo; to je znala njegova krv, njegova volja.
Svijet je umirao zbog judaizma i zbog one judaističke zaraze, tj. vjere u Isusa; mi smo ga učili nasilju i vjeri u mač. Od toga mača ginemo, i nalik smo na čarobnjaka koji je sagradio labirint i koji je bio prisiljen lutati njime do konca svojih dana, ili na Davida koji je, sudeći nekoga neznanca i osudivši ga na smrt, napokon začuo: Ti si taj čovjek. Mnoge stvari valja srušiti da bi se izgradio novi poredak; sad znamo da je Njemačka jedna od takvih stvari. Žrtvovali smo više od svojih života, žrtvovali smo sudbinu svoje ljubljene domovine. Neka drugi proklinju i neka drugi plaču; radujem se što je naš dar bio zaokružen i savršen.
Sad se nad svijetom nadvija nesmiljeno doba. Mi ga kujemo, mi koji smo već njegova žrtva. Zar je važno ako je Engleska čekić, a mi nakovanj? Važno je da vlada nasilje, a ne ponizna kršćanska plašljivost. Ako pobjeda, nepravda i sreća ne pripadnu Njemačkoj, neka pripadnu drugim narodima. Neka nebo postoji pa makar naše mjesto bilo u paklu.
Gledam svoje lice u zrcalu da bih doznao tko sam, da doznam kako ću se ponijeti za koji sat, kad se suočim s krajem. Tijelo mi, možda, ćuti strah, ja ne.
veljača, 1946.
(prijevod Marko Grčić)
Izvor: radio gornji grad