Ćutim,
a šutnja u meni
‘piše poeziju iz straha’.
Misli se haotično nižu,
neukrotiva kretnja
steže mi grlo.
Ćutim,
a šutnja u meni
‘piše poeziju iz straha’.
Zašto riječi plešu po papiru
a umru na usnama?
Nervozno tapkam jezikom i nervima,
iščekujem
da me raspoluti
misao
koja spava,
a zbog koje sam budna,
misao
od koje stradam
ako je uzalud probudim,
a stradam
svakako
jer osjećam-volim.
I dok neizgovoreno
postaje izgovoreno već-
volim!
rađa se nova misao
‘ubi me prejaka riječ’.
(Posvećeno Branku Miljkoviću)