Foto: Profil, naslovnica (detalj)
Roman „Mračna kći“ Elene Ferrante, po kome je snimljen istoimeni film, na potresan način propituje realnost majčinstva i kompleksnost odnosa između roditeljstva i identiteta, bez crno-bijelog portretiranja
Mračna (izgubljena) kći
Iako djeluje da je pričati i pisati o majčinstvu i ženskom iskustvu traganja za identitetom danas postalo pomalo ofucana tema, čini se da je ipak nepresušna. Iako sam se i sama pomalo umorila čitajući pa i pišući o tome, opet sam se odlučila na isto.
Na to me potaklo prvenstveno čitanje romana „Mračna kći“ italijanske autorice Elene Ferrante koja piše pod pseudonimom. Prije tog romana pročitala sam već jedan njen, „Dani napuštenosti“, i ako bih mogla sažeti dojam koji me obuzeo nakon čitanja, to bi bilo: brutalno, neogoljeno, bez dlake na jeziku, a osjećaji koji se javljaju su: nelagoda, tjeskoba, želja za bijegom. Tad sam odlučila da mi je ta knjiga dosta za početak i da ću zasigurno napraviti dužu pauzu prije nego što pročitam još nešto njeno. Ali, pauza nije naročito dugo potrajala, i u biblioteci sam mahinalno uzela sa police upravo roman „Mračna kći“ i pročitala u brzini kratki opis na poleđini knjige. Pisala je i neka floskula: „Boli kao posjekotina, a liječi kao melem.“, ali očito je bila učinkovita. Uzela sam knjigu na čitanje i pročitala sam je sigurno u roku dva dana. I dalje nisam bila lišena tjeskobe dok sam čitala roman, ali slike, zvukovi, mirisi, dijalozi koje sam pritom jasno mogla vizualizirati i predočiti nizali su se jasno. Iz tog razloga, odlučila sam potražiti da li je možda snimljen film po ovom romanu. Ispostavilo se da jest, i po ovom, kao i po onom prvom koji sam pročitala. Odlučila sam pogledati ovaj, dok je sve svježe.
Film snimljen po romanu „Mračna kći“ naziva se „The Lost Daughter“ i snimljen je 2021. godine. Režirala ga je Maggie Gyllenhaal. Glavni lik, profesorice Lede Karuzo koja dolazi na odmor u Grčku, tumači Olivia Colman. Moram priznati da mi je bilo jasno od prve scene filma da je Olivia savršen izbor za Ledinu ulogu, izgledala je i glumila baš onako kako je i u knjizi prikazana, odnosno kako sam je i ja doživjela. Većina filma dešava se na plaži na kojoj Leda radi pod suncobranom okružena svojim knjigama i spisima. Usputno posmatra veliku porodicu koja pristiže na plažu, ali najviše pažnje okupira joj mlada majka Nina (Dakota Johnson) sa trogodišnjom kćerkicom Elenom. U tom trenutku, vraćaju se njena sjećanja na dane sa njenim kćerkama Biancom i Martom dok su bile tako male. Radnja filma dalje se odvija jako sporo, ali ujedno i neobično napeto. Stiče se dojam kao da je to triler i kao da bi se svaki tren moglo desiti nešto iznenadno. U toku filma ruši se i idilična slika majke i kćerke sa plaže, dok istovremeno saznajemo mnoštvo detalja o Ledinoj prošlosti. Glavni detalj iz prošlosti činjenica je da je Leda napustila svoje kćerke na pune tri godine dok su imale tek četiri i sedam godina. Ovo je nešto što budi nelagodu i dok se čita roman, ali i dok se gleda film. To je nešto nečuveno, neshvatljivo, osjećaji koje imaš prema glavnom liku ambivalentni su. Brutalno su prikazane scene Ledinog umora kao mlade majke, njenog nestrpljenja, frustracija sa djecom. Ono što smo navikli gledati jest ili idilična slika majčinstva ili zle majke. Ali Leda nije ni jedno ni drugo, ona je jednostavno slika realnosti. A realnost jest to da postoje žene koje se ne snađu odmah u samom majčinstvu i koje se ne osjećaju ispunjene odmah i sad. Realnost je i to da majčinstvo može poljuljati identitet žene koji je dotad imala. Ono što film povlači kao pitanje jest kompleksan odnos između roditeljstva i identiteta.
Savršena majka vs. bludnica
Čitajući ovaj roman i gledajući ovaj film, usputno sam se vratila nekim svojim knjigama o ženskosti i majčinstvu. Tako npr. Nurka Redžepagić-Bulić, psihologinja i psihoterapeutkinja, u svojoj knjizi o mentalnom zdravlju trudnica i porodilja piše: „Nažalost, često se od žene očekuje da sve ostale uloge zaboravi onog trenutka kada postane majka. Kao da su to ometajući faktori u tome da ona bude dobra u svojoj novoj ulozi. A zapravo je potpuno suprotno: što je žena svjesnija sebe i svojih potreba i može da ih neometano ispunjava, veća je vjerovatnoća da može više uživati u majčinstvu.“ Ali ono o čemu ovaj roman i film govore čak prevazilazi sve uloge žene majke u pokušaju da pronađe slobodu i sebe. Prepoznala sam, kao ljubiteljica jungijanske psihologije, izrazitu dihotomiju u samom liku Lede, a kasnije i liku mlade majke Nine s kojom ona razvija odnos u toku filma. Bilo koja krajnost upućuje na rascjep u ličnosti, a to je upravo arhetipski rascjep koji je uzrokovan i vanjskim okolnostima u kojima živimo. Iako kanadska autorica i analitičarka jungijanske psihologije Marion Woodman kaže da se kao društvo u cjelini krećemo naprijed, prevazišli smo matrijarhat, a sad prevazilazimo i patrijarhat, ipak je jasno da i dalje itekako osjećamo posljedice patrijarhata. O tome se više može čitati u njenoj knjizi „Svjesna ženskost“: „Patrijarhat se obično smatra sinonimom za muškost i zato žene za patrijarhat najčešće krive muškarce. One, međutim, i same moraju da preuzmu dio odgovornosti za takvo stanje. Očigledno je da smo u pogledu svojih socijalnih prava, posla, izloženosti zlostavljanju i slično ugroženiji pol. Žene su žrtve još od vremena antičke Grčke. Ipak, postoji tu i neka vrsta prirodnog, nesvjesnog saučesništva; muškarci tu žrtvu očekuju, a žene je, izigravajući žrtvu, podržavaju.“
Umjesto očitog podržavanja tog saučesništva i izigravanja žrtve, Leda je otišla ipak u drugu krajnost. A Marion upravo za patrijarhat navodi kako je u njemu sve strogo podijeljeno, pa i muški i ženski arhetip, „– to je crno-bijeli svijet, svijet ili-ili. Tamo nema i-i.“ Zato postoji arhetip Madone, čedne žene na pijedestalu, koja može predstavljati ovaj princip majčinstva, a kao njegov pandan tu je i arhetip kurve, bludnice. Kad se žena, pa i muškarac, prepuste suviše ijednom od ova dva arhetipa, krajnost je uvijek očekivana, i zato i mnogi muškarci pored žene koja je majka njihove djece imaju ljubavnice, a isti je slučaj i sa ženama. Tako u filmu možemo vidjeti i ovu stranu Lede dok se prisjeća dana mladosti, Ledu koja je potpuno nesputana, slobodna, arhetip bludnice.
I zato sam se prisjetila kako je holandski pisac Jeroen Brouwers u svom intenzivnom romanu „Duboka crvena“ pisao o svom doživljaju kad je njegova supruga rađala njihovu kćerku: „Nisam htio vidjeti kako se žena koju volim i obožavam zbog njene ljepote cijepa, ili je cijepaju makazama.(…) Svo to jaukanje i urlanje od bola, sva ta krv i ta sluz, ali prije svega: uvredljivi prizor uništenja ili barem trajnog oštećenja ljepote…“ A onda se u sjećanjima konstantno vraća na Lisu, ženu s kojom je godinama prije proveo jednu noć, prisjeća se njene ljepote, ženskosti; to je bijeg iz jednog arhetipa u drugi. U čitavom romanu Brouwers propituje svoj kompleksan odnos s vlastitom majkom koji je uvjetovan traumatskim iskustvima iz logora koji su zajedno njih dvoje preživjeli i slikama nasilja nad majkom kojima je svjedočio. Zato u njemu ne može postojati jedna žena koja obuhvata cjelovito: i životno-krvavu sliku žene i onu romantizovanu sliku, već mora da ih dijeli na dva pola, kako bi se otcijepio od traume.
Sjedinjavanje crno-bijele slike u šareno
Sjedinjavanje ovih suprotnosti, koje su naravno uvjetovane i mnogim našim ličnim iskustvima i odnosima s roditeljima, pored društvenog patrijarhalnog sistema, nije lagan posao. Sve što ljudi urade, ma kako se činilo strahovito, ima svoju pozadinu. Leda je ostavila kćerke, ali nije znala objasniti zašto. Istina je da ne možemo razumjeti svoje roditelje dok i sami ne iskusimo brak, roditeljstvo, odraslu dob i mnoge izazove. Baš kao što Leda u romanu kaže, promišljajući za sebe: „Kakva je glupost pomisliti da se možeš objasniti djeci prije nego što napune barem pedeset godina. Očekivati od njih da te posmatraju kao osobu, a ne kao funkciju. Reći: ja sam vaša historija, počnite od mene, saslušajte me, moglo bi vam koristiti.“
Leda u filmu za sebe kaže da je sebična, i da se upravo iz te sebičnosti vratila na kraju svojim kćerima nakon tri godine. Kaže da je imala sreće da to shvati. U knjizi, Nina, mlada majka trogodišnje Elene, koja je i sama vidno frustrirana i umorna, pita Ledu zašto se na kraju ipak vratila:
„Dakle, vratila si se iz ljubavi prema svojim kćerima.“
„Ne, vratila sam se iz istog razloga iz kojeg sam otišla: iz ljubavi prema sebi.“
Ovo je mali isječak iz dijaloga koji je meni bio najganutljiviji u samoj knjizi. Bila sam malo žalosna što ga nisu skroz vjerno prenijeli i u filmu jer je najznačajniji za bit knjige. I knjiga i film su prilično kompleksni i zbunjujući. Ima tu još likova koje nisam htjela spominjati u samom tekstu, niti odavati suviše detalja za zainteresirane čitatelje i gledatelje; željela sam se osvrnuti isključivo na Ledu i Ninu.
Ako bih morala birati: knjiga ili film, u ovom slučaju (kao i u većini slučajeva), definitivan glas za knjigu. Film je lijep, slikovit, napet, gluma je odlična, ali za potpun dojam roman je taj koji prenosi dubinu i emociju i navodi na promišljanja još dugo nakon čitanja. Možda ulogu igra i to što sam i sama majka. Iskreno mislim da i knjiga i film bude nešto i u ženama i muškarcima koji i nemaju slična lična iskustva. Činjenica je svakako da niko neće biti ravnodušan. Ako ništa, bit ćete zbunjeni ili frustrirani brutalnošću i ogoljenošću stvarne ljudskosti, iz želje da pobjegnete od svoje. Jer, bježanje je najlakše. Ali vratiti se, ostati, pogledati istini u oči: to je najteže, ali i jedino vrijedno.
Piše: Jasmila Talić-Kujundžić/ Prometej.ba