Tajna se čuva najbolje onda kad smo po nečem – po čem bilo – i sami zainteresovani da se ne otkrije i ne objavi; a najsigurnije je čuva onaj ko to čini nesvjesno. Inače, nikad čovek ne može biti siguran da će do kraja sačuvati ni svoju ni tuđu tajnu; ona se krije godinama i godinama, a odaje se u jednom trenutku koji poništava sve godine vernosti i ćutanja.
Ima i takvih slučajeva da mi nosimo u sebi neku svoju tajnu, kao skrivenu ranu, klecamo pod njom godinama, rešeni da sve podnesemo i da umremo, ako treba, ali da se ne odamo. A pri tom i ne slutimo da ljudi oko nas odavno znaju za tajnu, poznaju je bolje nego mi sami, ali iz sažaljenja ili obzira ili ravnodušnosti neće to da namkažu ili pokažu.
Izvor: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, sabrana djela Ive Andrića. Udruženi izdavači: Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna Založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd. Knjiga šesnaesta, dopunjeno izdanje, str. 116. – DD