Ne zaboravi me… Ali i ne sjećaj me se sred svakodnevnih briga, zadovoljstava i potreba… Ja ne želim ometati tvoj život, ne želim priječiti njegov mirni tok.
Kad mene ne bude
Kada mene ne bude, kada se sve što sam bio ja raspe u prah – o ti, moja jedina prijateljice, o ti, koju sam tako jako i tako nježno volio, ti, koja ćeš me zacijelo nadživjeti – ne dolazi na moj grob… Što ćeš ondje?
Ne zaboravi me… Ali i ne sjećaj me se sred svakodnevnih briga, zadovoljstava i potreba… Ja ne želim ometati tvoj život, ne želim priječiti njegov mirni tok. Ali u časovima samoće, kada te obuzme ona stidljiva i bezrazložna sjeta, tako poznata dobrim srcima, uzmi jednu od naših najmilijih knjiga i nađi u njoj one stranice, one retke, one riječi od kojih su nam ponekad odjednom – sjećaš se? – oboma udarale na oči slatke i nijeme suze. Pročitaj ih, sklopi oči i pruži mi ruku…
Nenazočnom prijatelju pruži ruku svoju. Ja je neću moći stegnuti svojom rukom; ona će ležati nepomična pod zemljom, ali sada mi godi misao da ćeš možda na svojoj ruci osjetiti lagan dodir. I prikazat će ti se moj lik, a ispod sklopljenih vjeđa tvojih poteći će suze, slične suzama kakve smo nekoć, opijeni Ljepotom, zajedno ronili, o ti, jedina moja prijateljice, o ti, koju sam volio tako snažno i tako nježno!