Na današnji dan, 16. prosinca 1775. godine, rodila se Jane Austen, jedna od najpoznatijih i najomiljenijih spisateljica ne samo anglofone, već i književnosti uopće.
Jedna od osobitosti Jane Austen jest i to što su biografske informacije o njoj prilično rijetke. Procjenjuje se, na primjer, da je u životu napisala oko tri tisuće pisama, od kojih je očuvano samo kakvih 160. Većina biografskih podataka dolazi nam tako od obiteljskih spisa, koji su uglavnom opisivali dobru i tihu “tetu Jane”.
Zna se da je imala šestoricu braće i jednu sestru, koja joj je cijelog života bila najbolja prijateljica. Od braće, bila je najbliža s Henryjem, koji joj je kasnije u životu bio i agent. U skladu s obiteljskom tradicijom, 1783. godine, Jane i Cassandra poslane su u Oxford, gdje su se obrazovale kod gđe. Ann Cawley. U školi su učile francuski, pisanje, vezenje, ples, glazbu i dramu. No, do prosinca 1786., obje su se djevojke morale vratiti kući, jer obitelj više nije mogla plaćati njihovu naobrazbu.
Bez obzira na to, Jane Austen nastavila se obrazovati kod kuće: njen otac, George Austen, obim je kćerima dopustio da bez ikakvih ograničenja kopaju po obiteljskoj knjižnici, a nije štedio ni na papiru i drugim tada prilično skupim materijalima za pisanje i crtanje.
Kakav je bio opći ton života u obitelji Austen vidi se i po tome što su često u kući organizirali kazališne predstave, najčešće komedije. Već 1787., Austen je počela pisati za zabavu svoje obitelji, stvarajući pjesme, priče i kazališne tekstove. Jedan dio njih, ukupno 29 tekstova, prepisala je “u čisto” u tri bilježnice, koje se danas zajednički nazivaju mladenačkim radovima, Juvenilia.
Među tim radovima, ističe se satirični epistolarni roman Ljubav i prijateljstvo, te vrlo kratka (34 stranice) Povijest Engleske, u kojoj je parodirala tada popularne povijesne preglede.
Ta mladenačka djela mnogi kritičari danas uspoređuju s onime što su kasnije radili Monty Pythonovci, zbog upravo anarhističkog veselja i odbijanja da se bilo tko i bilo što smatra nedodirljivim.
Između 1793. i 1795. godine, napisala je kratki epistolrani roman Lady Susan, u kojem je glavna junakinja inteligentna i odlučna žena koja svoju privlačnost i šarm koristi kako bi manipulirala svoju okolinu.
Nakon toga, krenula je na prvi “pravi” roman, pod naslovom Elinor i Marianne. Također napisan u epistolarnom obliku, roman će kasnije postati Razum i osjećaji. Odmah nakon toga, krenula je na sljedeći roman, koji je dovršila 1797. pod naslovom Prvi dojmovi, da bi ga kasnije preradila i preimenovala u Ponos i predrasude.
U to je doba njen otac pokušao pronaći nakladnika svojoj kćeri, ali nije uspio. U međuvremenu, Austen se vratila Elinor i Marianne i revidirala ga sve do 1798. godine, odbacujući epistolarnu formu. Po dovršetku rada na onome što se još uvijek nije zvalo Razum i osjećaji, krenula je na treći roman, pod radnim nazivom Susan. Satira na tada vrlo popularne gotičke romane, dovršena je pod naslovom Northanger Abbey. Upravo taj roman otkupit će londonski nakladnik Benjamin Crosby za 10 funti, no nikad ga neće objaviti.
S početkom 19. stoljeća, otac obitelji Austen odlučio se umiroviti i preseliti s obitelji u Bath. Ta selidba nije baš bila dobrodošla za kćeri Austenovih, kojima je Steventon dotad bio jedini dom. No, u Bathu će Austen doživjeti i svoju prvu (a koliko znamo i jedinu) prošnju, od Harrisa Bigg-Withera, brata njenih prijateljica Alethee i Catherine Bigg. U prvi čas, Austen je prihvatila, imajući na umu korist koju bi mogla imati od toga braka: Bigg-Wither bio je nasljednik velikog imanja.
Bez obzira na to, do sljedećeg jutra, Austen je shvatila da je njen prosac bio krupan, agresivan mucavac bez imalo takta (tako ga opisuju suvremenici) i povukla je svoj pristanak. Kako se osjećala, možemo naslutiti po pismu iz 1814. godine, kad ju je nećaka Fanny Knightzamolila za savjet:
“napisavši toliko o jednoj strani ovog pitanja, sad ću napraviti zaokret i zamoliti te da se ne obvezuješ dalje, i nemoj ni pomisliti na prihvaćanje ako ti se doista ne sviđa. Sve je bolje otrpjeti nego brak bez ljubavi.”
1804. godine, Austen je započela još jedan roman, Watsoni, ali ga nije dovršila. Priča o invalidnom svećeniku skromnih sredstava i njegove četiri neudate sestre zapela je kad joj je 1805. godine umro otac, pa su fiktivna i stvarna priča postale previše bliske.
Nagla očeva smrt ostavila je njegove kćeri i suprugu u vrlo nepovoljnom položaju. Iako su ih braća podupirala, ostao im je osjećaj nesigurnosti. Tek 1809., jedan od braće, Edward, uspio im je ponuditi nešto trajnije rješenje: smještaj u kući Chawton Cottage, dijelu Edwardova imanja. Tri žene Austen preselile su se u seoce Chawton polovicom 1809., i tamo vodile “vrlo miran život”, koji je Jane omogućio da se vrati pisanju.
Uz pomoć svoga brata Henryja, uspjela je 1811. objaviti Razum i osjećaje, a dvije godine kasnije i Ponos i predrasude. Zahvaljujući toplom prijemu publike za njen prvi roman, drugi je dobio i jaku reklamu, te je smjesta postao vrlo uspješan, zahtijevajući drugo izdanje u roku od samo deset mjeseci.
Sljedeće godine izašao je Mansfield Park, koji se rasprodao u samo šest mjeseci, donoseći Austen više novca od bilo kojeg drugog romana.
Tadašnji princ regent bio je veliki obožavatelj njenih djela, te ju je njegov knjižničar pozvao u posjet prinčevoj londonskoj rezidenciji. Tom joj je prilikom diskretno natuknuo kako bi bilo lijepo da svoj sljedeći roman posveti upravo princu, a dao joj je i neke druge sugestije. Premda nije mogla odbiti neizravan zahtjev za posvetu, Austen je napisala i Plan za roman, u skladu s naznakama s raznih strana, satiričnu skicu “savršenog romana” u kojoj se nasmijala ostalim prijedlozima.
U prosincu 1815. godine objavila je Emmu. Bila je to zanimljiva situacija: pripremajući se za pisanje Emme, Austen je u jednom pismu napisala:
“Napisat ću junakinju koja se neće svidjeti nikom osim meni.”
Suprotno njenim očekivanjima, Emma se izvrsno prodavala, no novo izdanje Mansfield Parka nije.
Dok je Emma bila pred objavljivanjem, Austen je započela novi roman, pod radnim naslovom Elliotovi, kasnije objavljen kao Uvjeravanje (kod nas najčešće Pod tuđim utjecajem). Osim toga, njen brat Henry otkupio je prava za objavljivanje Susan od Crosbyja. Nažalost, 1816. godine, Henryjeva je banka propala, financijski upropastivši i njega i drugu braću, tako da više nisu mogli uzdržavati majku i sestre.
Početkom te godine, Austen se i razboljela. Nastavila je raditi usprkos bolesti, i stigla je dovršiti revidiranu verziju Elliota, te u siječnju 1817. započela novi roman, pod radnim naslovom Braća. Do sredine ožujka, napisala je dvanaest poglavlja, a tada joj se bolest pogoršala, i prestala je raditi. Iako je drugima svoju bolest opisivala olako, kao “žuč” ili reumu, postajalo joj je sve teže hodati, te je do sredine travnja ostala u krevetu. U svibnju, Jane i Cassandra otišle su s Henryjem u Winchester kako bi Jane dobila bolničku njegu, a tamo je i umrla, 18. srpnja 1817. godine, u dobi od samo 41 godine.
Nakon njene smrti, Cassandra i Henry uspjeli su objaviti Uvjeravanje i Opatiju Northanger u zajedničkom izdanju. Henry je napisao i Biografsku bilješku, u kojoj je prvi puta identificirao svoju sestru kao autoricu: sve romane objavljene za života, Austen je potpisivala samo s “by a lady”.
Nakon prvotne dobre prodaje, zanimanje za romane Jane Austen postupno je opadalo, te su 1820. godine povučeni iz prodaje i tiska, a tako je ostalo sljedećih dvanaest godina. Zatim su 1833. izašla dva izdanja sabranih djela, i odonda nisu prestala dotiskavanja.
Zgodno je primijetiti kako je sir Walter Scott još za života iskoristio romane Jane Austen, hvaljene zbog realističnosti, kao platformu za obranu romana kao vrste, budući da su u to doba svi romani više-manje podjednako smatrani skandaloznim i/ili sentimentalnim, pravim otrovom za mozak.
Iako je u 19. stoljeću često podcjenjivana zbog svoga nedovoljnog bavljenja osjećajima, mnogi su je književnici izrazito hvalili, a 1923. objavljena su joj sabrana djela, što je bilo prvo akademski obrađeno izdanje bilo kojeg engleskog romanopisca.
Danas, Jane Austen podjednako je prisutna u akademskim analizama kao i u popularnoj kulturi, uz mnoštvo različitih filmskih verzija, nastavaka, pa čak i dodavanja zombija, kao što je slučaj s romanom,Ponos i predrasude i zombiji.
No ono što se često zaboravlja u svim tim različitim (re)interpretacijama jest sam izvorni opus Jane Austen. Iako relativno malen, do danas ostaje životan i relevantan, a dobroćudno podsmješljivi pogled Miss Austen još uvijek nas može koječemu naučiti.
Milena Benini/ VoxFeminae