Kod Hamze Hume u Grozdaninom kikotu ova je senzibilnost izbila u, modernopoetski ohrabrenom, čistom mladom ertotskopoetskom izlivu, i to je sve, i to je ono najljepše. Vraćam se onom čistom smaragdu svoje Une.
Odlomak iz eseja Skendera Kulenovića “Iz smaragda Une”
U ovom svijetu, pred kućnim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa obućom. Unutra je stalna sutonska tišina, govor je ispod glasa, zidovi bez šara i slika, samo na ponekom visi levha: to je neki, uokviren, kaligrafski ispisi iz Kur’ana. Sećija, šiljteta, ćilimi, mangala, na zidu pustećija (ovčije vuna na kojem se klanja) – odaje su bez mnogo namještaja, kao kraljevske dvorane, kao da se hoće prostor i u njemu ljudski lik, a stvar samo kao njegova pozadina. u jednom uglu nešto kao izrezbaren i neobojen ormar, to je musander: tu se poslije svake plotne noći mora okupati, da bludna aroma ne ponesreći dan koji je svanuo. Donesena pod osmanlijskim alaj-bajracima, kuhinja je ovdje zrela vizantijska, kult jedan kulinarski prilagođen domaćoj biljci i životinji. Kumrija i lastavica pod strehom opomena su protiv grehote, badem i trešnja – procvali poziv da se još jednom živi. Mati je ovdje živa svetinja (ženu čovjek uvijek nađe, majku nikada), pred starošću se ustaje na noge, brat i sestra dvojnici su jedne ljubavi kakva samo među njima može da bude (i stoga dvojnici najvećega grijeha). Svijet je ovo dozlaboga čulan: i mašta o raju mu je čulna. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izračio se u najčešći ljubavni fluid – ispjevao, u svojoj drevnoj riječi, jednu od rafinovanijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu. Mrtvi se poštuju, ostaju u dugom spominjanju, ali nema pompe smrti ni mnogo plača poslije nje; prije sahrane hodža će upitati vjernike je li umrli bio dobar čovjek, oni će reći da jest i na tabutu spustiti ga u crnu zemlju. Jednostavni nadgrobni spomenici (nišani iliti bašluci) stoje u zelenoj travi nagnuti svaki na svoju stranu, kao vesela pripita braća. Pa i u tutbetima ćuti gola jednostavnost. (Ali u ovom svijetu, ispod njegove mirne i svečane obrazine, stalno tinjaju pa na mahove iznenadno buknu velike ljudske strasti, drame krvi, patrijarhalnih okova, bogatstva i bijede, vlasti, bjekstva u rakiju, i baš zato što je tako prevreo i problemski gust, u njega i jest zašla Andrićeva sonda.)
Slike ovog svijeta (paradokslno na prvi pogled!) u ovoj poemi nema, ali joj svaku stranicu natapa njegova senzibilnost, u kojoj se rodila i oblikovala i Humina pjesnička senzibilnost.
Stavljajući na jedan tas svojih terazija pisca i na drugi njegovu sredinu, razni utilitarizmi, nacionalni, socijalni, vjerski, tražili su da im se tasovi umire u ravnoteži slike i slikanoga, u ravnoteži književnog djela i društvene sredine, zapravo u ravnoteži slike koju daje pisac i one koju o sredini imaju oni, pa u toj svojoj linearnosti nisu mogli da vide ono skriveno a presudno: onaj način osjećanja, ono opšte čulo sredine u kojem se pisac rađa i individualizuje. Poslovična slika starog Vranja bila bi etnografska mapa da se u naoko oporom Bori nisu slili rafinman jedne prezrele patrijarhalne sredine i poeta nascitur, a ova se očiglednost ipak samo svijećom može naći u tovaru onog što je o njem napisano. Od pisaca koji su se transcedentno otkrivali u divljakama i kalemima Bosne, ja vjerujem da je i Andrićev urođeni poetski rafinman prvu hranu primio od bosanskih šehera, a ne samo od domaće i svjetske knjige koja je u ovoj stamenoj a neosionoj pjesničkoj ličnosti bila i ostala vječita svijeća.
Kod Hamze Hume u Grozdaninom kikotu ova je senzibilnost izbila u, modernopoetski ohrabrenom, čistom mladom ertotskopoetskom izlivu, i to je sve, i to je ono najljepše. Vraćam se onom čistom smaragdu svoje Une.