fbpx

Friedrich Nietzsche: O slobodnoj smrti

Friedrich Nietzsche: O slobodnoj smrti

Mnogi umiru prekasno, neki umiru prerano. Još se svijet nije navikao na nauk: umri u dobar čas!

Umri u dobar čas; tome uči Zarathustra.

Dabogme, ko nikako ne živi u dobar čas, kako bi taj mogao ikad i da umre u dobar čas? Bolje da se nije nikad ni rodio! – To ja velim izlišnima.

Nego, još i ti izlišni prave se važni sa svojim umiranjem, – i ponajšupljiji orah hoće još da ga krhaju.

Svi shvataju umiranje kao nešto važno: ali smrt još nije slavlje. Još nisu ljudi naučili kako se slave najljepše slave.

Ja ću vam pokazati smrt plodonosnu, koja za sve žive postaje podstrekom i zavjetom.

Naročitom smrću umire plodonosni, pobjednički, opkoljen punonadežnim i zavjetnicima.

Tako se treba naučiti umrijeti; i ne bi trebalo da prođe nijedno slavlje a da ovakav smrtnik ne blagosilja zakletve onih koji ostaju u životu!

Tako je najbolje umrijeti; a drugo bi onda bilo: da se umre u borbi, i da se raspe duša velika.

A odvratna je, i onom koji se bori i onom koji pobjeđuje, vaša žmirava smrt što se privlači potajno kao kradljivac – a ipak dolazi kao gospodar.

Ugledajte se evo na ovu moju smrt, smrt slobodnu, koja mi prilazi jer ja tako hoću.

A kad ću htjeti? – Ko je istakao sebi cilj i ima nasljednika, taj želi smrt u dobar čas radi cilja i zbog nasljednika.

I, iz poštovanja prema meni i prema nasljedniku, taj neće više vješati svele vijence u svetilištu života.

Zaista vam kažem, neću da sam kao oni koji pletu ućad: vukući konac u dužinu sami idu sve unatrag.

Mnogo su prestari i za svoje istine i pobjede; bezuba usta nemaju više pravo da kažu svaku istinu.

Svaki koji želi slave treba da se za vremena rastavi od časti, i da se nauči velikoj vještini da u pravi čas – ide.

Ne treba dopustiti da nas jedu kad ponajbolje prijamo: to znaju oni koji žele da budu dugo voljeni.

Ima dabogme kiselih jabuka čiji je udes da moraju čekati do posljednjeg dana jeseni: a onda u isti mah sazru, požute i smežuraju se.

Jednima ostari prvo srce a drugima prvo duh. A neki su stari još u mladosti: ali, ko postane kasno mlad, ostaje dugo mlad.

Mnogima život ne ispada za rukom: otrovan crv zaleže mu se u srcu. Neka bar gleda da mu tim bolje ispadne za rukom smrt.

Mnogi ne postanu nikad slatki, potrule još u ljeto. Kukavičluk ih drži da ne padnu sa svojih grana.

Premnogi žive, i predugo vise oni o svojim granama. Treba da dođe oluja pa da strese sa drveta sve što je trulo i od crva nagriženo!

Treba da dođu propovjednici brze smrti! To bi bile prave oluje i tresci koji su potrebni za drveće života. Ali ja čujem samo gdje se propovijeda lagana smrt, i strpljenje sa svim zemaljskim.

Al, zar vi propovijedate strpljivost sa zemaljskim? To zemaljsko ima i odviše strpljivosti, s vama, vi otpadnici!

Zaista vam kažem, prerano je umro onaj Jevrejin što ga slave propovjednici lagane smrti: i za mnoge je otada bilo kobno što je prerano umro.

On još nije poznavao drugo do suze i tegobu Jevrejina, i s njima mržnju dobrih i pravednih – Jevrejin Isus: i tad ga spopade iznenadna čežnja za smrću.

Trebao je ostati u pustinji, i daleko od dobrih i pravednih! Možda bi naučio živjeti, i nažio voljeti život – i smijeh uz to!

Vjerujte mi braćo moja! On je prerano umro; on bi svoju nauku sam opozvao bio, da je dostigao moju starost! Bio je toliko blagorodan da bi opozvao!

Ali još nije bio sazrio. Nezreo je mladić kad voli, i nezreo mrzi čovjeka i zemlju. Vezani još su njemu i teški, duh i krila dušina.

A u zrelom čovjeku ima više od djeteta nego u mladiću, i manje tugobe: on bolje zna šta su smrt i život.

Slobodan na smrt, i slobodan u smrti, svečano izgovarajući: Ne ako nije više vrijeme da se govori. Da, tako on dobro zna šta su smrt i život.

Neka vaše umiranje ne bude hula na čovjeka i na zemlju, prijatelji dragi, to molim od meda vaše duše.

Neka vaše umiranje još ozarivaju vaš duh i vaša vrlina, kao što ozarava zemlju večernja rumen; inače vam umiranje nije pošlo za rukom.

I ja sam umrijeću, da biste vi, prijatelji, mene radi većma voljeli zemlju; i postaću zemlja koja sam i bio, da bih imao mira u njoj koja me je rodila.

Zaista vam kažem, Zarathustra je imao svoj cilj, on je bacio svoju loptu: sad vi, prijatelji, budite nasljednici mojeg cilja, vama u ruke bacam zlatnu loptu.

Milije mi je od svega, prijatelji dragi, da vas gledam kako bacate zlatnu loptu! I stoga oprostite što ću još malo postojati na zemlji!

Tako je govorio Zarathustra.

Izvor: Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zarathustra