Filozofija i književnost obje koriste jezično izražavanje kako bi došle do određenog cilja. No koji je to cilj, na koji način koriste jezik da bi došle do njega i razlikuju li se u suštini te dvije metode?
Na prvi se pogled čini da je filozofija primarno zainteresirana za istinu te nastoji uvjeriti čitatelja u istinitost svojih tvrdnji. Književnost, s druge strane, nastoji ponuditi estetsko zadovoljstvo, pri čemu nudi poticaj maštovitosti, emocijama i intelektu, dok je istinitost sekundarna. Vodeći se za tom pretpostavkom, u književnosti su forma i sadržaj striktnije vezani no što su to u filozofskim tekstovima koji i u drugačijoj jezičnoj formulaciji zadržavaju svoju poruku. Parafraziranje sadržaja lirske pjesme ili proznog romana nužno dovodi do drugačijeg estetskog doživljaja pa bi se, imajući to u vidu, moglo tvrditi da je razlika između filozofskog i književnog teksta u tome što književni tekst ne podliježe parafrazi.
Je li to uistinu tako? Mnogi tvrde da je čitati filozofa Martina Heideggera na njemačkom i na hrvatskom jeziku potpuno različito jer njemački jezik pruža bogatiji opseg misli. Tu se, dakle, ne radi tek o pukoj parafrazi već o profesionalnom prijevodu na drugi jezik koji propušta pogoditi bit.
Sličnost filozofije i književnosti također je to što se obje bave čovjekom te propituju njegovu percepciju svijeta i sebe u njemu. Aristotel je naglašavao moć katarze u umjetnosti, odnosno moć da umjetnost natjera čovjeka da se putem suosjećanja i sažaljena spram likova ‘pročisti’. Kasnije je katarza interpretirana s etičkim momentom na način da to pročišćenje potakne na razmišljanje o vlastitu životu te na promjenu puta prema istini. To znači da umjetnost širi spoznaju i daruje izbor između različitih mogućnosti koje život pruža. Filozofija također objašnjava odnos ja-ja i ja-svijet te potencira shvaćanje tih odnosa.
Ipak, filozofija češće pristupa instrumentalno te argumentiranim pretpostavkama dolazi do zaključaka. No, ako čitamo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, primjetit ćemo da on dolazi do zaključaka na sličan način. Razlika je jedino to što se Dostojevski koristi društvenim i psihološkim slikama likova i njihova odnosa, a, recimo Immanuel Kant, čistim argumentima. Je li to jedina razlika? Je li cilj apsolutno identičan samo što književnost nudi bogatije umjetničko iskustvo, a filozofija egzaktnost misli?
Preklapanje filozofije i književnosti dobro možemo vidjeti u egzistencijalističkoj filozofiji i književnosti, a najviše u Jean Paula Sartrea i Alberta Camusa koji su prebacivali svoj filozofski koncept u književna umjetnička djela te na taj način potaknuli čitateljevu intuiciju u spoznaji filozofske istine. U njihovim djelima protagonist bi bio promijenjen ili bi se tek počinjao mijenjati istinom koju je spoznao, a to, egzistencijalno iskustvo, bilo bi opisano na umjetnički način.
Svrha filozofije je dakle doći do istine, a kad se filozofsko djelo spoji s književnim, kao u egzistencijalista, ono služi dočaravanju osjećaja koje filozofska istina čini čovjeku, a samim time opisuje istinu i opet dolazi do nje. Filozofija mijenja čovjekovu percepciju, a književnost opisuje čovjekov doživljaj mijenjanja percepcije, a tim je postupkom dodatno mijenja.
Na kraju, filozofija i književnost u potpunosti se preklapaju kad se taj doživljaj spoznaje uzme kao kakva kozmička uvjetovanost čovjeka kao ogledala stvarnosti. Jer od svijeta smo stvoreni, a spoznavajući sebe, spoznajemo svijet, a spoznavajući svijet, spoznajemo sebe. Čitajući filozofiju i književnost doživljavamo taj odnos.
Nema jasnih razlika između te dvije grane. Dakako, opće priznati konstrukt konvencije je to da filozofija zanemaruje estetsku vrijednost radi potrage za istinom, dok je književnost obratno nastrojena, ali se nerijetko preklapaju, a u nekim se slučajevima može govoriti i o ljepšem filozofskom nego književnom djelu ili književnom djelu koje više približava nekoj spoznaji ili više razrađuje misao od filozofskog.