Fernando Pesoa: Ropstvo je zakon života

Ropstvo je zakon života i ne postoji drugi zakon, jer se taj mora provoditi bez moguće pobune i bez pronađenog utočišta. Jedni se rađaju kao robovi, drugi postaju robovi, a nekima je ropstvo dano.

Danas je jedan od onih dana kada me pritišće, kao ulaz u zatvor, jednoličnost svega. Jednoličnost svega, međutim, samo je jednoličnost mene. Svako lice, čak i ako smo ga vidjeli jučer, danas je drukčije, jer danas nije jučer. Svaki je dan onaj koji jest, i nikada nije bilo drugog koji bi bio isti na svijetu. Identičnost se nalazi samo u našoj duši — identičnost, premda lažna, koja se osjeća sama sa sobom — po kojoj sve postaje slično i jednostavno. Svijet, to su istaknute stvari i nejednaki bridovi, ali, ako smo kratkovidni, onda je on nedostatna i neprekidna izmaglica.

Želim pobjeći. Pobjeći od onoga što poznajem, pobjeći od onoga što je moje, pobjeći od onoga što volim. Želim se otisnuti — ne prema nemogućim Indijama ili prema velikim južnim otocima svega, nego u bilo kakvo mjesto — selo ili pustinju — koje u sebi ima to što ovo mjesto nije. Želim više ne vidjeti ova lica, ove običaje i ove dane. Želim počinuti, daleko od svoje organske hinjenosti. Želim osjetiti kako san pristiže kao život, a ne kao odmor. Jedna koliba na obali mora, čak jedna spilja u hrapavoj pukotini brda, mogli bi mi to pružiti. Nažalost, samo mi moja volja to ne može pružiti.

Ropstvo je zakon života i ne postoji drugi zakon, jer se taj mora provoditi bez moguće pobune i bez pronađenog utočišta. Jedni se rađaju kao robovi, drugi postaju robovi, a nekima je ropstvo dano. Kukavička ljubav što ju svi osjećamo prema slobodi, pravi je znak težine našega ropstva, a da slobodu imamo, čudili bismo joj se jer je nova, i odbacivali ju. I ja sam koji sam upravo rekao da bih želio kolibu ili spilju u kojoj bih bio oslobođen jednoličnosti svega, koja je zapravo moja, da li bih se usudio poći u tu kolibu ili spilju, znajući, po spoznaji, da ću jednoličnost, jer je moja, uvijek nositi sa sobom?

Ja sam koji se gušim tu gdje jesam zato što tu jesam, gdje bih bolje disao, ako je to bolest mojih pluća, a ne stvari što me okružuju? Ja sam koji duboko žudim za čistim suncem i slobodnim poljima, za vidljivim morem i čitavim obzorom, bih li se mogao priviknuti na tuđu postelju ili hranu, na to da ne moram prijeći osam odmorišta spuštajući se stubištem do ulice, ući u kiosk na uglu, izmijeniti pozdrav s dokonim brijačem?

Sve što nas okružuje postaje dijelom nas, uplete nam se u osjet tijela i života, a izlučevina velikoga Pauka povezuje nas jedva primjetno s onime što je blizu, učahuruje nas u laganu postelju smrti u kojoj se njišemo na vjetru. Sve je mi, mi smo sve, ali čemu to služi, ako je sve ništa? Zraka sunca, oblak o kojemu nenadana sjena govori da prolazi, povjetarac što se diže, tišina koja prosljeđuje kada on prestane, jedno lice ili drugo, neki glasovi, slučajni smijeh usred razgovora, a potom noć u kojoj besmisleno izranjaju, slomljeni hijeroglifi zvijezda.

Iz Knjiga nemira
S portugalskog prevela Tatjana Tarbuk