Foto: Google
Sve se više uvjeravam da je čovjek nesretna životinja, napušten na zemlji, prisiljen sebi pronalaziti vlastiti način života, onako kako to prirodi prije njega nije bilo poznato.
Zbog svoje takozvane slobode on pati još više nego u najgorem mogućem zatočeništvu u prirodnoj egzistenciji. Kako se onda ne bih čudio da čovjek ponekad zavidi cvijetu ili drugoj biljci? Željeti da živiš životom biljke, da rasteš ukorijenjen u zemlji, cvatući i venući pod suncem, u najsavršenijem stanju nesvjesnosti, željeti da budeš intimni dio plodnosti zemlje, anonimni izraz životnog tijeka, znači biti razočaran svrhama i smislom čovječanstva. Pa zašto se ne bih mijenjao s cvijetom? Znam što znači biti čovjek, imati ideale i živjeti unutar povijesti. Što bih još mogao očekivati od sličnih realnosti? Zasigurno je velika stvar biti čovjek; iskusiš jednu od najozbiljnijih tragedija, gotovo monumentalnu dramu, jer biti čovjek znači živjeti unutar poretka postojanja koji je sasvim nov, i time složeniji i dramatičniji od prirodnog. Što se više spuštam od čovjeka prema neživoj prirodi, jačina dramatičnog fenomena postupno opada, sve do nule. Čovjek sve više teži preuzimanju monopola drame i patnje svijeta. Zato mu je izbavljenje toliko gorući i nerješiv problem. Ne mogu se ponositi što sam čovjek, jer sam taj fenomen iskusio do srži. Samo oni koji nisu toliko intenzivno proživljavali taj fenomen mogu se još ponositi time što su ljudi, jer oni teže da to postanu. Tako da je njihovo ushićenje prirodno. Među ljudima postoje neki koji nisu mnogo nadišli oblik egzistencije životinje ili biljke. Prirodno je da oni priželjkuju fenomen ljudskog bića i dive mu se. No oni koji znaju što znači biti čovjek, nastoje postati bilo što, samo ne čovjekom. Kad bi bilo moguće, pretvarao bih se svakog dana u neki poseban oblik životinjskog ili biljnog postojanja. Da budem odreda svaki oblik cvijeća, korov, drač, ruža, ekvatorsko stablo s iskrivljenim granama, morska biljka, koju tuku valovi, ili pak ona planinska, koja postaje plijenom vjetra; da budem ptica melodioznoga glasa ili grakćuća ptica grabljivica, selica ili stanarica, da budem šumska zvijer ili domaća životinja. Da sve vrste proživim bjesomučnim i nesvjesnim divljaštvom, da prođem kroz cijelu prirodnu seriju, da mijenjam oblik lakoćom naivne gracilnosti, bez glumatanja, baš kao unutar prirodnog procesa. Kako bih lutao između gnijezda, špilja, po samoći planina ili mora, po brdima i poljima! Samo, ta bi mi kozmička avantura, proživljena u srži života, u njezinoj organskoj intimi, slijedeći arabeske vitalnih oblika i naivnu slikovitost biljaka, mogla probuditi želju da opet postanem čovjek. Jer ako se razlika između čovjeka i životinje nalazi u činjenici da životinja može biti jedino životinja, dok s druge strane čovjek može biti ne-čovjek, dakle nešto drugo nego on sam – onda sam ja ne-čovjek.
Emil Sioran, Na vrhuncima očajanja
S rumunjskoga preveo: André Posmodi
Izvornik: Emil Cioran, Pe culmîle disperării, Bukurešt, 1934.