Foto: Google
Koje bi prokletstvo moglo biti nad glavom onih koji se nigdje ne osjećaju dobro? Ni sa suncem niti bez sunca, ni s ljudima a niti bez njih.
Ne poznavati ono što znači dobro raspoloženje, impresivne li stvari! Najnesretniji su ljudi oni koji nemaju pravo na nesvjesnost. Imati razvijen stupanj svijesti, biti u svakom trenutku svjestan, shvaćati u svakom trenutku svoj položaj u odnosu na svijet, živjeti u vječnoj napetosti spoznaje znači biti izgubljen za život. Spoznaja je povreda za život, no svijest je otvorena rana u srži života. Zar nije čovjek životinja prepuštena smrti? I zar nije tragedija u činjenici da si čovjek, naime, vječno nezadovoljna životinja, rastrgana između života i smrti? Sasvim sam zamoren ili, točnije rečeno, uništen od ovog stanja, naime bivanja čovjekom. Kad bih mogao, smjesta bih odustao, ali što bih mogao postati, životinja? Natrag se ne mogu vratiti. A riskirao bih i da postanem životinja koja pozna povijest filozofije. Postati nadčovjekom čini mi se nemogućim i glupošću, ridikuloznom fantazijom. Ne bi li moglo postojati eventualno rješenje u nekoj vrsti nadsvijesti? Ne bi li se moglo živjeti s onu stranu, ne s ovu stranu (k animalnosti) svih složenih oblika svijesti, nemira i muka, živčanih nemira i duhovnih iskustava, u sferi egzistencije u kojoj pristup vječnosti ne bi bio samo običan mit? Osobno dajem otkaz svom pripadanju čovječanstvu. Više ne želim i više ne mogu biti čovjek. Jer što bih još mogao učiniti u tom svojstvu? Da radim na nekom socijalnom i političkom sustavu ili da učinim neku djevojku nesretnom? Da i dalje pratim nedosljednosti filozofskih sustava ili da se aktiviram za ostvarivanje moralnog ili estetskog ideala? Sve ovo mi se čini premalo. A čak i da mi se čini puno, kako se ponekad dogodi, ipak me ne može privući. Odustajem od svoje čovječnosti, čak i ako budem jedini na stepenicama kojima ću se popeti, apsolutno jedini. A zatim, nisam li toliko sam u ovom svijetu, od kojeg ionako ništa ne očekujem? S onu stranu svih trenutnih ideala i uobičajenih oblika, unutar neke nadsvijesti, možda bi se još moglo disati. Ondje bi opojenost vječnošću izbrisala sve beznačajnosti ovog svijeta, i nijedan problem i nikakva unutarnja muka ne bi više uznemiravala ekstazu vječnosti u kojoj bi biće bilo isto toliko čisto i bestjelesno kao nebiće.
Emil Sioran, Na vrhuncima očajanja
S rumunjskoga preveo: André Posmodi
Izvornik: Emil Cioran, Pe culmîle disperării, Bukurešt, 1934.