Četvrtak, 26 Decembra, 2024

Emil Sioran: Nesposoban da dalje sebe podnosi

Radite li na nečijem preobraćanju? Nikad to neće biti u cilju njegovog spasenja, nego da ga primorate da trpi poput vas, da se izloži istom iskušanju i prođe kroz njih s istim nestrpljenjem 

Zanimanje koje civilizovan čovjek pokazuje za takozvane zaostale narode je veoma sumnjivo. Nesposoban da dalje sebe podnosi, on nastoji da se na njima rastereti od viška zala kojima je opterećen, poziva ih da okušaju njegovu bijedu, zaklinje ih da se suoče sa sudbinom kojoj on više ne može da prkosi sam samcit. Stalno mučen mislima o sreći koju oni uživaju jer nisu “evoluirali”, on se u odnosu prema njima osjeća kao vratolomnik, poražen i izbačen iz ravnoteže. S kojim pravom ostaju oni po strani, izvan procesa propadanja koji on podnosi već odavno i iz kojeg ne uspjeva da se izbavi? Civilizacija, njegovo djelo, njegovo ludilo, djeluje mu kao kazna koju je sam sebi nametnuo i kojoj bi sad htio da podvrgne one koji su joj dosad izmakli.

“Dođite i učestvujte u nevoljama, podijelite sa mnom moj pakao”, to je smisao njegove brige za njih, to je pozadina njegove nametljivosti i revnosti. Satrven svojim manama, a još više svojim “znanjima”, nema mira dok ih ne naturi onima koji su ih srećom pošteđeni. Na isti način postupao je čak u vrijeme kad se, još nimalo “prosvijetljen” ni umoran od sebe, prepuštao gramzivosti, žeđi za pustolovinama i gadostima. Španci su se, na vrhuncu svoje karijere, bez sumnje osjećali koliko pritješnjeni zahtjevima vjere toliko i strogošću crkve. Osvetili su se kroz osvajanja.

Radite li na nečijem preobraćanju? Nikad to neće biti u cilju njegovog spasenja, nego da ga primorate da trpi poput vas, da se izloži istom iskušanju i prođe kroz njih s istim nestrpljenjem. Bdijete, molite, mučite se? Pravo je da i drugi čini isto tako, da urla, da se koprca usred istih muka kao vi. Netrpeljivost je stvar opustošenih duhova čija se vjera svodi na više ili manje željeno mučenje koje bi oni htjeli da generalizuju, da institucionalizuju. Pošto sreća bližnjeg nije nikada bila pobuda ni načelo djelovanja, ona se spominje samo kad treba osigurati spokojnu savjest ili se zakloniti iza plemenitih razloga: za koji god čin se odlučili, poriv koji ga usmjerava i ubrzava njegovo izvršenje uvijek je sraman. Niko nikoga ne spasava; jer čovjek spasava samo sebe, a to se tim bolje postiže kada se u ubjeđenja prepuši nesreća koju on želi da izdašno razda. Ma kako sjajno spolja izgledao, prozelitizam proističe iz sumnjive velikodušnosti, i po posljedicama je gori nego otvorena agresivnost. Niko nije spreman da sâm podnosi stegu koju je na sebe preuzeo, ni jaram na koji je pristao. Iza radosti misionara i apostola nazire se progon. Zalaganje oko preobraćenja nema uopšte za cilj oslobađanje, već okivanje.

Povezane vijesti

Marko Raguž: U ogledalima Mediterana

O ZBIRCI POEZIJE „OTAC TVOJ, MEDITERAN“ BORISA KASTELA San o Mediteranu je rođen u kapljici vode, u kristalnom zrnu morske soli. Ponikao je u rosi...

Popular Articles