Zija Dizdarević
U Dizdarevićevom književnom djelu ima elemenata mitskog i narodnog. Nije slučajno što je Dizdarević u svoje pripovijetke dosta često unosio elemente narodnog stvaralaštva, jer je naš čovjek u razmišljanjima uzimao ono što mu je blisko, a narodna književnost i legenda bile su mu dio svakodnevnice. I još nešto je isto toliko važno u tome svjesnom približavanju narodnom usmenom kazivanju a to je utješna riječ koja je stalna u toj vrsti književnosti.
Uopšte uzevši Dizdarevićev odnos prema usmenom kazivanju, prema prošlosti i legendama vidljiv je. Njegov Brko u pripovijeci Brkina priča o kugi, počinje kazivanje kao epski pripovijedač: I to je bilo u ono zlatno i strašno doba kada se tamo negdje na Duvanjskom polju vojevalo… Bila je kuga u našim krajevima. Došla, zavirila u domove, prorijedila čeljad, obišla kasabu i sela, razgolitila naš davnašnji bosanski jad i, kažu kad je vidjela i sagledala sve, sjela je nasred druma i proplakala… Bilo je a možda i nije. Možda je to neko usnio pa isprič’o.
Da bi pripovijedanje bilo još bliže narodnom, pisac se služi gradacijom: Hele, udariše kiše i poplaviše sve živo, vode nadošle, pa samo što hin huka stoji, valjaju drveće iz korijena izvaljeno, nose kolibe (na jednoj je kažu, pijevac, kukurijek’o, a dijete unutra plakalo i niko mu nije mog’o pomoć) nose hajvan, nose sve a u neko doba počeše da se izlijevaju,) nastavljajući kazivanje podiže ga na najviši stupanj:
A kuga je hodala. Od kuće do kuće, od insana do insana… pomrije svijeta… da bi na kraju završio slično kao što mnoge narodne priče završavaju: Meni je moj djed prič’o pa sad ako on laže lažem i ja. U ovoj pripovijeci ima nešto od narodne bajke Nahod Simeon, kojega je voda nosila i bilo mu je teško priteći upomoć.
Međutim, u pripovijeci Brkina priča o kugi, vidovito je naslućena krvava drama minulog rata: Kroz ta Brkina nedorečena kazivanja naziru se životna zbivanja tugaljive prošlosti jednog dijela Bosne.) Kajmakan, preko dahije, u ograđenoj kuli podignutoj kulukom ubija svoje žrtve i prosipa narodnu krv. Samo bogatije i one od soja ostavlja na miru. Pojavljuju se utvare, sablasti: hodali njekakvi džini naokolo, jedni kažu džini su, a drugi jok, već pregladnjeli seljaci… Kažu, a pravo ne znam, da je onda po cijeloj Bosni harala ova ista naša gladna nevolja…)
S obzirom da Brko nije mogao istinama opšteg značaja dati individualno govorno obilježje, pribjegavao je formi narodne bajke, kao alegoriji, kao njemu jedino dostupnom obliku saopštavanja. Njegova priča kao da i nije njegova, on je veoma nesiguran narator ni svjedok, ni očevidac; između priče koju kazuje i njenog realnog zaleđa, zjapi praznina, toga je i priča kao da je čuo od nekog drugoga:
A ko će ti ga znati, možda kuge nije ni bilo, možda ona danas i ne dohodi… veg’ to svijet izmislio… Samo, nješta je bilo, sigurno jest. Jah.”) I Otmica ima mnogo folklornog i mitskog. Bio jedan otac i imao kćer, lijepu k’o upis. On je čuv’o, a ona rasla i narasla. Kad joj je bilo šesn’est godina, počela je da treperi, priča Raifa. (Slično ovome počinju narodne pripovijetke: Kralj i čobanin, Lijepe haljine mnogo koješta učine i dr.). Kako radnja pripovijetke odmiče sve je u njoj više narodoslovlja:
Otac joj nastragu napravio golemu i tvrdu kulu od kamena i u nju je zatvorio da ne gleda i ne vidi ništa. Na kulu joj metnuo devet brava i devet katanaca a penđere je u nebo okrenuo da mu šćer sunce obasja. Tamnovala ljepota djevojka, tamnovala sedam godinica, sve čameći i suze roneći…
Nju je izbavio Siv-zelen soko, isto kao što je lijepu carevu kćer u narodnoj pripovijeci Čardak ni na nebu ni na zemlji, koju je car u kavezu hranio i čuvao, odnio zmaj u oblake. Ali tek što izađe pred dvor, u jedan mah doleti iz neba zmaj, ščepa djevojku između braće i odnese je u oblake, kaže narodni pripovijedač.
U duši te zarobljene djevojke Zija Dizdarević otkriva tanane treptaje i duboko razumijevanje ljudskog stradanja: A ona (djevojka) je plakala i suze su joj bile vrele i gorke i progrizle bi kamen. Pa je u samoći uzela da veze jagluk, svilen jagluk na zlatnom đerdefu, vezla je dan i godinu i izvezla je na njemu didiju Siv-zelen sokola. I njemu je plakala…
Taj stradalački zanos unosi u pripovijedanje nešto što liči snu, a iz toga maštanja djevojku je prekinulo kucanje u prozor i dozivanje: Raifa!
Posebnom toplinom Dizdarević odslikava Raifu: Stankovićevski učine nam se ti trenuci bliskosti žene, satkani na čežnjivoj erotskoj punoći. Takvom se ocrtava u dječijim očima blizina Raife dok mu kazuje, pola priču, a pola pjesmu o Siv – zelen sokolu i djevojci što ga je, zatvorena u kamenu kulu zvala da je oslobodi.
Zar u ovoj priči nema nečeg podsvjesnog o čovjekovoj želji da se nekako izbavi i pobijedi ono što ga tišti, pritiska i stire. U toj arhaičnoj priči o Siv -zelen sokolu, čekajući svanuće, djevojka je željela prigušena obzirima i običajima, konačno oslobođenje i stupanje u nov svijet koji ima drugačije impulse shvatanja u kome bi se dalo ljepše živjeti. Njena životna sila htjela je jednim zamahom da pobijedi sve zakone i da izađe van njih. Željela je da svoje kormilo upravlja po svojoj volji, a u nemogućnost da zaplovi u nov život – pala je.
Izvor: Sava Ćeklić, Život i književno djelo Zije Dizdarevića