fbpx

Eduardo Galeano: Živimo u kulturi ambalaže

64eduardo

Mi živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj.

Eduardo Galeano nesumnjivo je bio velik čovjek koji nikoga nije ostavio ravnodušnim.

Ovaj urugvajski pisac, autor međunarodnih naslova, kao što je Sjećanje na vatru (1986) i Otvorene vene Latinske Amerike (1971.) ponudio je svojim čitateljima razmišljanja o svijetu, ljubavi, religiji, nogometu i svemu što se tiče vijesti.

– "Stvoreni smo od vremena. Mi smo njegovi glasovi i njegova stopala. Stopala vremena koračaju našim stopama. Prije ili kasnije vjetrovi će izbrisati naše tragove. Svi to znaju. Koračanje kroz ništa, tragovi nikoga? Glasovi vremena pripovijedaju svoj put."

– "Mi živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj."

– Ako sam pao, to je bilo zato što sam hodao. I vrijedno je hodati čak i ako padneš.

– Samo budale vjeruju da je tišina praznina, nikada nije praznina. Ponekad je najbolji način komuniciranja upravo tišina.

– Postoji tzv. Međunarodna zajednica? Je li to nešto više od kluba trgovaca, bankara i ratnika? Je li to nešto više od umjetničkog imena koje Sjedinjene Države daju kada igraju?

– Ljubav je ponižavajuća jer se vrši vertikalno i odozgo; solidarnost je horizontalna i podrazumijeva međusobno poštovanje.

– Nasilje izaziva nasilje, kao što znamo; ali također stvara dobit za industriju nasilja, koja ga prodaje kao spektakl i postaje objekt potrošnje.

– Glad utječe na strah. Strah od tišine probija ulice. Strah prijeti: Ako volite, imat ćete AIDS. Ako pušite, imat ćete rak. Ako dišete, imat ćete zagađenje.

– Zidovi su dojam siromašnih.

– Jedini način da se istorija ne ponovi je čuvati je živom.

– Najmoćnije institucije, MMF i Svetska banka vode tri ili četiri države. Ostali gledaju. Svet je organizovan po ratnoj ekonomiji i kulturi rata.

– Moj najveći strah je da svi patimo od zaborava. Pišem da bih oporavio pamćenje ljudske duge, koje je u opasnosti da bude unakaženo.

– ...brojni su oni oni osuđeni na glad za hljebom, a još brojniji oni osuđeni na glad za zagrljajima.

– “Zakon tržišta, zakon uspjeha. Sve je manje mjesta za improvizaciju i stvaralačku spontanost. Sve više je važan rezultat, a sve manje vještina. Rezultat je postao neprijatelj rizika i avanture. Igra se da bi se zaradilo i da se ne bi izgubilo, a ne da bi se uživalo u radovanju zbog davanja radosti. Iz godine u godinu fudbal se hladi, a voda umjesto krvi u venama garantuje uspjeh. Strast za igrom zbog igre, sloboda zabavljanja i zabava, sve to beskorisno i genijalno ludovanje polako postaje samo predmet nostalgičnog sjećanja”

Buka