Foto: Unsplash
Najljepša su bila jesenska i zimska poslijepodneva kad su se niz prozorska stakla slijevale guste kiše, dok je u kuhinji mirisala crna kava, pucketala vatra, zveckale igle za pletenje a s radija dopirala emisija Po željama.
Često se događalo da se uz neki poslijepodnevni posao, netko od ukućana pridruži pjevaču s radija, pa zajedno s njim zapjeva Tri palme na otoku sreće, ili Marijana, slatka, mala Marijana. Moglo se je poslovati, učiti ili samo sjediti u kuhinji, živom i toplom srcu kuće, osvijetljenom do kasno u noć. Ovdje su završavali i naši subotnji izlasci, prije odlaska na spavanje, nad kuhinjskim se stolom u pola glasa komentirala upravo odgledana kino predstava ili koncert, između dva zalogaja kruha namazanog medom, masti ili crnim pekmezom.
Kuhinje onog vremena, onako skučene i neugledne, sve su nalikovale jedna drugoj. Namještene gotovo identično, ni za jednu se nije moglo tvrditi da je lijepa, niti se pomišljalo da bi to trebala biti. Jednostavno, bile su to prostorije u kojima se živjelo, kuhalo, družilo i provodilo vrijeme, mjesta za odmor i priču, zakloni u kojima je sve udobno i po mjeri, pa se čovjek, u papučama i kućnoj odjeći, mogao opustiti i biti prirodan kako u jelu, tako i u šalama, prepirkama ili plaču. Vekerice su vrijeme grickale sporo i nije postojao problem koji se za kuhinjskim stolom nije mogao riješiti, bez obzira je li se radilo o poskupljenju školskih knjiga, nabavi drva za zimu, odluci o izboru fakulteta ili odlasku u bolnicu. Svemu se čovjek mogao nasmijati i suprotstaviti, za svaku bitku pripremiti i od svake žalosti izliječiti u scenografiji od izlizanog linoleuma, kariranog stolnjaka i rasparenog porculana.
.
Dobre godine