Kapitalistička je klasa bila dovoljno bistra da uoči što joj se sprema, pa je zatomila međusobne razdore i prešla u protunapad, a ishod borbe bit će najkrvaviji i najnemilosrdniji što ga je svijet ikad vidio.
Izašlo je novo izdanje Gvozdene pete Jacka Londona i sad svi mogu pročitati knjigu za kojom je nastala velika potražnja u vrijeme fašističke najezde. Kao i sve druge knjige Jacka Londona i nju se naveliko čitalo u Njemačkoj i smatralo predskazivanjem Hitlerova dolaska na vlast. A zapravo, ona to nije. To je obična priča o kapitalističkom tlačenju, a napisana je u vrijeme kad se mnogo toga što je omogućilo pojavu fašizma – na primjer, silan preporod nacionalizma – nije još moglo lako proreći.
Međutim, London se pokazao izvanredno vidovitim čovjekom proniknuvši da se prijelaz u socijalizam neće odvijati automatski, nego da će biti vrlo bolan.
Kapitalistička klasa neće svenuti ugušena svojim vlastitim protuslovnostima »poput cvijeta na kraju ljeta«.
Kapitalistička je klasa bila dovoljno bistra da uoči što joj se sprema, pa je zatomila međusobne razdore i prešla u protunapad, a ishod borbe bit će najkrvaviji i najnemilosrdniji što ga je svijet ikad vidio.
Vrijedno je Gvozdenu petu usporediti s jednim drugim maštovitim romanom o budućnosti koji je bio napisan nešto ranije i kojem ona nešto i duguje, Pospanac se budi od H. G. Wellsa. Tad možemo uočiti Londonove mane i prednosti, ali također i što to znači ne biti, poput Wellsa, potpuno civiliziran čovjek. Kao knjiga, Gvozdena peta je daleko lošija. Napisana nezgrapno, ona potvrđuje da pisac nije spoznao sve mogućnosti znanosti i tehnike, a glavni mu je junak nekakav ljudski verglec kakva se više ne može naći ni u socijalističkim raspravicama. Ali zbog svoje urođene crte divljaštva, London može spoznati nešto što je Wellsu očito nedokučivo, a to je da hedonistička društva ne mogu opstati.
Svatko tko je jednom pročitao knjigu Pospanac se budi, neće je lako zaboraviti. Pisac oblikuje viziju blještava, kobna svijeta, u kojem se društvo učvrstilo u kastinski sustav i u kojem su radnici zauvijek zarobljeni. To je također svijet bez svrhe u kojem su više kaste, za koje radnici mukotrpno kuluče, potpuno cinični i bezvjerni mekušci. U njih nema svijesti o bilo kakvom cilju u životu, nema ni traga ikakvoj gorljivosti, revolucionarnom ili religioznom požrtvovanju.
U Vrlom novom svijetu Aldousa Huxleyja, nekoj vrsti poratne parodije na Wellsovu utopiju, te su tendencije uvelike pretjerane. Tu je hedonističko životno načelo dotjerano do svoje krajnosti, cijeli se svijet pretvara u hotel na rivijeri. Ali premda je Vrli novi svijet briljantna karikatura sadašnjosti (sadašnjosu u 1930-tim godinama), on zacijelo ne osvjetljava budućnost. Ni jedno društvo te vrste ne bi moglo opstati više od nekoliko naraštaja, jer bi vladajuća klasa koja razmišlja uglavnom o tom kako će se »što bolje zabaviti«, uskoro izgubila svoju vitalnost. Vladajuća klasa mora održavati strogu moralnost, nekakvo kvazi-religiozno vjerovanje u samu sebe, neku vrstu mistike. London je i toga svjestan, pa premda opisuje kastu plutokrata koji vladaju svijetom sedam stoljeća kao neljudska čudovišta, on ih ipak ne prikazuje kao dokona i razbludna bića. Oni se mogu održati na svojim položajima dok vjeruju da civilizacija ovisi samo o njima, pa su stoga, premda nekako drukčije, ipak isto toliko odvažni, sposobni i požrtvovni kao i revolucionari koji im se suprotstavljaju.
London je prihvatio zaključke marksizma na jedan intelektualni način i mislio je da će »protuslovnost« kapitalizma, nepotrošen višak i tako dalje, postojati i pošto se kapitalizam ustroji u jedinstveno kolektivno tijelo. Ali po ćudi se uvelike razlikovao od ostalih marksista. Sa svojom sklonosti ka nasilju i obožavanjem fizičke snage, svojim vjerovanjem u »prirodnu aristokraciju«, svojim životinjskim obožavanjem i uzdizanjem primitivnog, u sebi je imao urođeno nešto što bi se moglo nazvati fašističkom žicom.
To mu je jamačno baš i pomoglo da sebi predoči kako će se držati klasa imućnih kad jednom bude ozbiljno ugrožena.
A baš je to socijalistima marksistima izmaklo. Njihovo tumačenje historije bilo je toliko mehaničko da nisu uočili opasnosti koje su bile toliko očite i običnom puku koji nikad nije ni čuo za Marxa. Ponekad Marxu zamjeraju što nije predvidio pojavu fašizma. Ne znam doista je li ga predvidio ili nije – u ono doba on je mogao o njemu samo nešto natuknuti u vrlo općim crtama – ali zacijelo je sigurno da njegovi sljedbenici u fašizmu nisu vidjeli nikakve opasnosti sve dok se sami nisu našli ispred ulaza u koncentracioni logor. Godinu dana, pa i više, pošto je Hitler došao na vlast, uredovni je marksizam još uvijek oglašavao da je Hitler nevažna pojava i da je »socijalni fašizam« (tj. demokracija) njegov glavni neprijatelj. London, zacijelo, nikad ne bi učinio takvu grešku. Njegov ga je prirođeni nagon opominjao da je Hitler opasan. Znao je da ekonomski zakoni ne djeluju kao zakon o gravitaciji, da njima mogu upravljati dulje vremena ljudi poput Hitlera koji vjeruju u sudbinu.
I Gvozdena peta i Pospanac se budi napisani su kao pučko štivo. Vrli novi svijet, premda prvenstveno napadaj na hedonizam, u biti je napadaj na totalitarizam i vladavinu kasta. Zanimljivo je te knjige usporediti s manje poznatom utopijom koja klasnu borbu razmatra s gledišta više ili, još bolje, srednje klase: Tajni savez Ernesta Bramaha.
Tajni savez je napisan 1907. godine kad je procvat radničkog pokreta počeo plašiti srednje slojeve koji su sebi krivo umislili da im zla kob prijeti odozdo, umjesto odozgo. Kao političko proroštvo to djelo nije ni spomena vrijedno, ali je vrlo znamenito zbog svjetla kojim obasjava borbeni mentalitet srednjeg sloja.
Pisac zamišlja da radnički pokret dolazi na vlast s takvom večinom, da ga više nitko ne može zbaciti s vlasti. Vlasti, međutim, ne uvode potpunu socijalističku privredu, nego jednostavno nastavljaju da rukovode kapitalizmom u svoju korist, te neprestano podižu nadnice, novače vojsku birokrata i uništavaju gornje slojeve porezima. Zemlja stoga mora otići ,k vragu’, kako se to obično kaže; nadalje Laburistička vlada vodi vanjsku politiku sličnu onoj Narodne vladeizmeđu 1931. i 1939. godine. Protiv svega toga gornji i srednji slojevi kuju zavjeru na vrlo oštrouman način, ukoliko kapitalizam uzmemo kao sustav omeđen granicama jedne države; ta se metoda zove štrajk potrošača.
Kroz dvije godine zavjerenici potajno pokupuju svu naftu, a industrijska postrojenja na pogon ugljenom prebacuju na pogon naftom, onda odjednom počnu bojkotirati glavnu englesku privrednu granu: proizvodnju ugljena. Radnici su suočeni s neugodnom situacijom; kroz dvije godine neće moći prodati ni tone ugljena. Šire se nezaposlenost i bijeda, što završava građanskim ratom u kojem (trideset godina prije Franca!) gornji slojevi dobivaju pomoć iz inozemstva.
Poslije svoje pobjede, oni raspuštaju saveze strukovnih sindikata (Trade Unions) i uvode »strog« neparlamentarni režim – drugim riječima režim koji bismo danas nazvali fašističkim. Ton knjige je dobrohotan, jer se u to doba takvo nešto i moglo prikazati ali zaključak je više nego jasan.
Zašto je dostojan i dobrostiv pisac poput Ernesta Bramaha smatrao da je poraz proletarijata ugodna sanjarija?
To je naprosto reakcija borbene klase koja se osjeća ugroženom, ne toliko na svojem ekonomskom položaju, koliko u svom kodeksu vladanja i načinu života. Isto takav čisto socijalni antagonizam protiv radničke klase nalazi se u jednog starijeg pisca mnogo veće vrijednosti, Georgea Gissinga. Vrijeme i Hitler poučili su mnogočemu srednje slojeve i možda neće ponovo pristati uz svoje tlačitelje, a protiv svojih prirodnih saveznika. No kojoj će strani pristati ovisi djelomice i o tom kako će im se pristupiti, a i o zatupljenosti socijalističke propagande koja za to i snosi krivnju, jer je neprekidno huškala protiv »sitne buržoazije«.
Džordž Orvel
»Tribune«, 12. jula 1940.