Petak, 5 Decembra, 2025

Duško Radović – O izjavi “živimo u takvom vremenu”

 

Boreći se protiv jednog zla, čovek je stvorio novo zlo. I nije uvek umeo da izabere manje.

U svetu je sve moćnija industrija zla i oko zla. I više je gotovo nemoguće boriti se protiv zla a time ne izazvati teške ekonomske i socijalne potrese.

Statističari će vam dokazati da je zlo veće dobro od samog dobra.

Duvan je, na primer, teško braniti ali još teže napadati, zbog nekoliko hiljada porodica koje žive od njega.

Alkoholizam je zlo. Ali, od toga zla žive: proizvođači, posrednici, prodavci… Zatim: lekari, bolnice, industrija lekova, novine. Od jednog alkoholičara živi četvoro zdravih i treznih.

Ako bude pronađen lek protiv smrti, na njega neće pristati oni koji žive od smrti.

Tako će uskoro biti i sa pornografijom. Nećemo joj se moći suprostavljati, sada iz novih, opravdanijih, socijalnih razloga: već danas i kod nas od pornografije živi nekoliko hiljada porodica. Modela, fotografa, grafičkih radnika, prodavaca i urednika.

Ti paradoksi ekologije jesu društveni kontekst odgovora na vaše pitanje.

Svlačenje na sceni je, pre svega, traganje za novim lekom protiv dosade, sve teže bolesti naše civilizacije. Deterdženska psihologija stigla je i u pozorište… Dođite da vidite ono što još nikad niste videli!… Predstava sa oksilanom!… Biće vam manje dosadno nego na “Hamletu”!

Danas se svlače, dok i to ne dosadi. Sutra će se ubijati. To će, takođe, biti šoking, za izvesno vreme.

Boreći se protiv jednog zla, čovek je stvorio novo zlo. I nije uvek umeo da izabere manje.

I ponovo smo pred osnovnim pitanjem: da li čovek može da menja sebe i svet, svesno i prema nekom cilju?

Ne znam. Znam da je sve više ljudi koji svoje ponašanje objašnjavaju i pravdaju ponašanjem drugih. I sve je više opravdanja za sve – jer “živimo u takvom vremenu”.

Malo je onih koji ne pristaju da žive u tuđem vremenu. Malo ih je, jer je to sve teže.

 

Iz knjige Na ostrvu pisaćeg stola

Povezane vijesti

Marina Cvetajeva- Pismo djeci

Iz istog razloga, nikada nemojte bacati kruh, a uočite li ga na ulici, da se ne bi gazio, podignite ga i stavite na najbližu ogradu, jer ne postoje samo pustinje u kojima ljudi umiru bez vode, nego i ćumezi, gdje umiru bez kruha. Možda će taj kruh uočiti neko gladan, pa će ga biti manje sramota uzeti ga odatle nego sa zemlje.

NAKON ČITANJA: Semezdin Mehmedinović, Bekim Sejranović i naši izmješteni životi u književnosti

Foto: Edvin Kalić Književnost o egzilu nikada nije samo priča o odlasku. Ona je uvijek i priča o tome ko smo bili prije nego što...

Popular Articles