Duša je alfa i omega, njoj treba podići svetilište: Danilo Kiš život i stvaralaštvo

Život Danila Kiša obilježen je ratom, nestankom oca i smrću majke što je značajno uticalo na njegovo stvaralaštvo. U prozi je dostigao najviše umjetničke domete u ciklusu romana o jevrejskoj porodici Sam, porodičnoj hronici koja prati život članova porodice, kroz nekoliko generacija, u različitim društvenim okolnostima i različitim životnim situacijama.

piše: Ilijana Božić

Kišovo djelo je prikaz ludila 20. vijeka, krvi, blata i laži pomiješanih sa suzama miliona žrtava. Godine 1972. roman „Peščanik“ proglašen je romanom godine osvojivši NIN-ovu nagradu. Kazavši tada da nagrađena knjiga nakon nekog vremena biva osuđena na usamljenički život, padajući u zaborav, kao da je naslutio sadašnji položaj književnosti i kulture.

Petar Đonović, kniževnik i nerazdvojni prijatelj Danila Kiša ispričao je ovu priču:

To je bilo ono vreme studeni. Danilo nije imao kaputa, kao ni ja. Moj otac, koji je radio u jednom cetinjskom preduzeću, dobije neku nagradu. Kako mu je ostalo malo para, kaže mi –evo ti za jedan kaput! Ja pođem i vidim jedan kaput, koji su se zvali kubertusi. Bili su sukneni, a topli! Meni je možda trebao najmanji broj, ali ja uzmem najveći koji je bio u radnji. Onda ja pravo s njim kod Kiša. Kažem mu: obuci desni rukav, a ja ću lijevi. Obučemo se i zakopčamo. Rekoh: evo nam sad svakog jutra da idemo do škole. I tako jednog jutra, šetajući do škole u jednom kaputu, primjeti nas neki novinar beogradske „Politike“. Imao je i fotoaparat. I vidi on: iz kaputa vire dvije ruke, dvije glave, a četiri noge, pa napravi snimak. A kad sam donio kaput doma otac mi je poludio. Graje on, prevelik je za tebe. A kroz dva dana, moj otac pročita u „Politici“ i vidi sliku đe nas dvojica idemo u istom kaputu. Onda me poljubio i čestitao mi što sam to uradio. Bilo mu je milo!

Danilo Kiš rođen je u Subotici 1935. godine. Otac mu je bio Eduard Kiš, mađarski Jevrejin. Majka Milica, rodom iz Crne Gore, bila je pravoslavne vjeroispovijesti. Od 1942. godine živio je sa roditeljima u Novom Sadu. Potom prelazi u Mađarsku, gdje završava osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Nakon odvođenja njegovog oca u Aušvic 1944. godine, sa ostatkom porodice boravi u Crnoj Gori. Dvije godine učio je da svira violinu, kad se škola preselila u Kotor, svirao je bez nota „cigansku muziku i mađarske romanse“. Dok je pohađao gimnaziju pisao je pjesme i prevodio mađarske, ruske i francuske pjesnike radi stilske i jezičke vježbe. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je na katedri za Uporednu književnost. Kao lektor boravio je u Strazburu, Bordou i Lilu. Posljednje godine života proveo je u Parizu. Govorio je da ne boluje od nostalgije, samo da se ponekad probudi ne znajući gdje je, jer čuje da oko njega bruje riječi na našem jeziku. Nije mogao da shvati gdje se nalazi jer iz kola, ispod njegovog prozora, sa kasetofona trešti harmonika.

Kiš je o svom djetinjstvu ovako zapisao:

U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spaslo život. Do svoje trinaeste godine živeo sam u Mađarskoj, u očevom rodnom kraju, gde smo pobegli 1942. posle novosadskog pokolja. Radio sam kao sluga kod bogatih seljaka, a u školi sam slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. „Uznemirujuća različitost“, ono što Frojd naziva Heimilchkeit biće mojim osnovnim književnim i metaficičkim poticajem. U svojoj devetoj godini napisao sam prve pesme, na mađarskom. Jedna je govorila o gladi, druga je bila ljubavna pesma par excellence.

„Gorki talog iskustva“ intervju iz 1984. godine donosi Kišov stav o Jugoslaviji: Umoran sam od politike koja se tamo vodi, izgleda da ona zaista nikuda ne vodi. Godinama sam pokušavao da pronađem politička rešenja, a sada polako počinjem da se oslobađam od potrebe za tim.

Književni rad

Što se mene tiče, ja ni u kom slučaju ne osporavam da na svet gledam s pesimizmom, a znam da nešto od tog pesimizma izbija iz mojih knjiga: uprkos njihovom ironičnom aspektu, čitalac često oseća strah. Možda je taj pesimistički odjek, koji plaši slabe, razlog što moja dela nisu toliko popularna kao dela nekih drugih autora.

Kišove riječi iz intervjua 1989. godine.

Stvaralački put Danila Kiša kretao se od romana ka noveli. Nije prestao da piše pjesme, ali je to bilo izrazitije na početku njegovog stvaralaštva i pri kraju života. Prevodio je kontinuirano. U prvom periodu stvaranja pograva se sa dokumentarnim i fiktivnim. Tada nastaju kratki romani „Psalam 44“ i „Mansarda“. Iz romana „Mansarda“: U tu svrhu prodali smo sve svoje stvari (to jest i moj i njegov kaput i neke knjige koje smo već bili iscedili kao limun, tako da smo ih mogli baciti u školjke pisoara) uselili smo se u jednu malu mansardu na periferiji grada. Tu smo danima, to jest noćima, buljili u zvezde i otkrivali neke za nas još nepoznate i neviđene galaksije. Tako, jednu smo zvezdu u sazvežđu Oriona krstili Neotkrivena ljubav, drugu Jarac-Mudrijaš, treću mojim imenom (neka to ostane mala tajna), a četvrtu smo nazvali jednostavno i prilično vulgarno: Glad.

Njegove knjige eseja, članaka i intervjua pojavljivale su se nakon njegovih proznih djela. Prva knjiga „Po-etike“ pojavljuje se 1972. godine, iako su tekstovi sadržani u njoj nastali još 1959. Većina tekstova iz te knjige pripada prvom periodu stvaranja. U drugom periodu stvaranja nastaje porodični ciklus „Bašta, pepeo“ (1965), „Rani jadi“ (1969) i „Peščanik“(1972). Kiš je bio zaokupljen svojom porodičnom triologijom, a u tematskom pogledu prevashodno traganjem za izgubljenim ocem. Treći period je obilježen novelama „Grobnica za Borisa Davidoviča“, „Enciklopedija mrtvih“ i „Lauta i ožiljci“. Kazao je :

Opsednut sam iskustvima iz detinjstva. Opsednut sam holokaustom, nestankom oca, uspomenama na teško ratno detinjstvo. Morao sam da se oslobodim te opsesije. Zato sam o tome pisao. A kada se o tome pedesetih, šezdesetih godina počelo govoriti o komunističkim koncentracionim logorima –gulazima- čije su postojanje francuski intelektualci negirali, tada sam postao opsednut tom temom. Danima i noćima sam o tome diskutovao. Iz te opsesije nastala je „Grobnica za Borisa Davidoviča“.

Knjiga „Grobnica za Borisa Davidoviča“ zadala je Kišu mnogo problema. To je optužba staljinizma, grandiozna slika klaonice jednog vijeka ali i istorije kao laži, kao plagijatora života. Kada je knjiga objavljena, u junu 1976. godine, recenzije su bile pozitivne. Čak je i „Komunist“, zvanični organ vladajuće partije, hvalio Kišov rad. Međutim, nakon toga počele su da kruže glasine kako je knjiga puna pasusa ukradenih od drugih pisaca. Kišovi branioci su tvrdili da upotreba publicističkog materijala iz drugih knjiga radi dokumentovanja ne može da se nazove kopiranjem niti plagijatom. Afera je rasla i rasla. Za samo mjesec dana Kiš je napisao knjigu „Čas anatomije“ u kojoj opovrgava optužbe. Ova teorijsko-kritička i polemička knjiga ima književno-istorijsku vrijednost. To je prva naša knjiga koja govori o intertekstualnosti. Dragan Jeremić u djelu „Narcis bez lica“ oštro je kritikovao Kiša, navodeći da je plagijator. Kišov „Čas anatomije“ odgovor je na Jeremićeve optužbe. Iz te polemike Kiš je izašao kao pobjednik.

Kišov zaokret ka noveli bio je konačan, što se naslućuje iz njegovog kratkog eseja „Flober i Borhes“. Druga knjiga „Po-etike II“ baca novu svjetlost na „Peščanik“ i na cijelu porodičnu triologiju. Roman „Peščanik“ bio je preloman za status Danila Kiša u književnoj kritici i medijima. Posebno je značajan za Kišovu književnu misao.

Odnos kritike i javnosti drugačiji je prema Kišovoj literaturi prije „Peščanika“ i poslije. Nakon „Peščanika“ javnost se naglo interesuje za pisca. Ovim romanom Kiš je završio svoju porodičnu triologiju, dostigavši svoju neospornu zrelost, ovladavši evropski tehnikama i dokazavši se kao majstor lirske i intelektualne proze. Uz to „Peščanik“ je djelovao kao zagonetka, kao intelektualni i umjetnički lavirint. Naslov romana ima više značenja. Riječ peščanik najprije znači posebnu vrstu zemlje od koje se pravi pijesak. To je i pješčani sat. Ali ovaj simbol prije svega treba da nas podsjeti na osipanje, propadanje svega što živi. Čitajući roman osjeća se beskrajna tuga i tragično iskustvo.

Dramu „Drveni sanduk Tomasa Vulfa“ Kiš je napisao za Drugi program TV Beograd. Ova drama je priča o sudbini dva usamljena čovjeka, koji žive od ideje da učine neko veliko djelo. Kazao je da je ulogu Jakova pisao za Zorana Radmilovića, jer je smatrao da u njemu ima takve ličnosti kao što je Jakov.

Ljubav i smrt

Dva puta je bio u braku. Prvi put se oženio 1962. godine Mirjanom Miočinović s kojom je proveo skoro dvije decenije, sve dok u Parizu nije upoznao Paskal Delpeš s kojom je živio do kraja svvog života. O ljubavi je zapisao: Ljubav je strašna stvar. Na iskustvu drugih ne može se učiti. Svaki susret između muškarca i žene započinje kao da je prvi susret na svetu, kao da nije bilo, od Adama i Eve naovamo, milijardu takvih susreta. Vidite, iskustvo ljubavi se ne prenosi i to je veliko zlo. I velika sreća. Bog je to tako uredio. Budite oprezni, nemojte nikoga da povredite; ljubavne rane ostaju najdublje urezane u duši.

Danilo Kiš i Paskal Delpeš

Prvi znaci Kišove bolesti pojavljuju se 1986. godine kada su doktori ustanovili karcinom pluća. Umro je petog oktobra 1989. godine. Po svojoj želji, sahranjen je u Beogradu. Borislav Pekić je tog dana zapisao: U poslednjim, za žive vidljivim, časovima verni je prijatelj pitao Danila boli li ga šta. Da, rekao je. Šta?, upitao je prijatelj. Život!, odgovorio je Danilo. Ipak Danilo Kiš je volio život. Kazao je jednom prilikom da mu je neostvarena želja da se obogati, kako bi mogao da sjedi ispod „Kupole“ u Parizu, pije „kurvoazje“, puši „goloaz“ i gleda kako svijet prolazi.

 Autor: Impuls