Budućim generacijama poručila je da mnogo čitaju, da stiču znanja o svemu, da budu radoznali i da izučavaju kako fizički tako i psihički život jer je smatrala da naša djeca treba da znaju šta je bilo prije njih kako bi mogli da grade budućnost. Nije uzalud Desanka Maksimović baš to savjetovala, jer ne zaboravimo da se načitan narod ne može zaglupljivati.
piše: Ilijana Božić
Međutim, prošle godine u junu, u jednoj zemlji na brdovitom Balkanu iz udžbenika je izbrsana njena poezija, a početkom ove godine u književnom svijetu pokrenuta je lavina jer je njeno ime prema mišljenju mnogih književnika oskrnavljeno u romanu koji je ove godine dobio čuvenu NIN-ovu nagradu.
Tokom prošle godine smatrano je da zbirka odabrane poezije Desanke Maksimović, kao i čuvena zbirka „Tražim pomilovanje“ ne treba da budu dio nastavnog plana i programa u srednjim školama, kako dječiji umovi ne bi bili opterećeni. Samo, ne zaboravimo da onaj ko čita taj i čuje i vidi, pa će nam sve biti jasno. Nakon reakcije mnogih književnika i ljudi iz kulturno-obrazovnog svijeta poezija Desanke Maksimović je vraćena u škole. Međutim, početak 2021. godine na književnom nebu obilježen je dodjelom NIN-ove nagrade koja je podigla prašinu.
Tužno je što se ime Desanke Maksimović spominje danas samo kada se raspravlja o pomenutim primjerima, a riječ je o pjesnikinji koja je našoj književnosti darovala najljepše stihove. U današnjem vremenu kada vladaju rijaliti programi i kada nam društvene mreže serviraju i nameću jedan potpuno drugačiji svijet u kojem nema pravih, istinskih vrijednosti neophodno je vratiti se čitanju poezije i vratiti se jednoj ovakvoj veličini kakava je bila Desanka Maksimović, jer su njene pjesme poziv na dobrotu, plemenitost, ponos, ali i na razumijevanje drugačijih načela i mišljenja od svojih. Zato ne dozvolimo da knjige postanu luksuz, ne dozvolimo da kultura postane luksuz.
Pjesništvo Desanke Maksimović najsnažnije se identifikuje sa religijom ljubavi i krštenja, sa njenom pjesničkom liturgijom, sa vrijednostima hrišćanske tradicije i svetinjom pravoslavne duhovnosti. U njenoj poeziji, u svim zbirkama prisutna je ona duhovna nota koja oplemenjuje emocijama i porukama ljubavi i blagodeti. U stihovima se prepoznaju motivi koji svjedoče o njenoj duhovnosti i blagosti. Stvarala je poeziju ljubavi i duše, ali i poeziju vjere i sumnje. U njene stihove utkan je duh razumijevanja i praštanja, ljubavi i molitve, a istovremeno je njima ispitivala ljudski i božanski autoritet. U tome i jeste suština pjesničke duhovnosti i snaga poruke ove srpske pjesnikinje. Biblija je njen najsnažniji izvor. Stvarala je poeziju vezujući je za „Sveto pismo“, a vrhunac njenog pjesničkog stvaralaštva je zbirka „Tražim pomilovanje“. U toj zbirci kao da se vodi dijalog koji podrazumijeva i treći glas, odnosno glas Boga, jer upravo su njemu upućene molitve. Ali neizbježan je tu glas zakona, kao predstavnika pravde, one koju propisuje car, one bespogovorne. Međutim, do nas dopire i glas čovječnosti, razumijevanja i praštanja i mi u njemu prepoznajemo pjesnikinju. Nosila je Desanka Maksimović tu snažnu iskru, stvaralački podsticaj i ogromnu duhovnu energiju. Jednostavnost je ono što ju je krasilo kako u životu tako i u poeziji. Njeni savremenici su govorili da je bila veoma skromna žena, odmjerena, te da je uvijek bila ono što zaista jeste. Stvarala je na jednostavan i prirodan, nekomplikovan način. Svoje pjesme i lirsku zaostavštinu gradila je na temeljima književne tradicije i suštine hrišćanske pravoslavne duhovnosti. Poezija Desanke Maksimović pokazuje da pravoslavna duhovnost u poeziji nije prikaz idealne slike hrišćanskog života, nadanja i vjerovanja.
Zašto je bajka krvava?
Desanka Maksimović je doživjela tri rata i u svom srcu odbolovala sve rane svoga naroda. Nakon što je čula detalje stravičnog zločina u Kragujevcu koji su njemačke okupatorske snage izvršile nad nedužnim srpskim stanovništvom tokom Drugog svjetskog rata napisala je „Krvavu bajku“, koja je postala himna i od tada nije bilo onog ko te stihove nije znao napamet. Njome je sačuvala sjećanje na jedno od najvećih stratišta. Time se izdigla na same vrhove srpske književnosti, jer lijepo je kada pjesnici stvaraju, ali su veličanstveni kada svojom poezijom sačuvaju istoriju od zaborava. Jer, znamo da ono što nije zapisano biće i zaboravljeno. Mnogi su se pitali kako je bajka krvava, ali Desanka Maksimović je željela da kroz taj naziv pjesme istakne koliko je bilo nevjerovatno da se u 20. vijeku u Evropi koja se diči svojom kulturom desi jedan tako monstruozan zločin nad djecom. Razumjela je Desanka Maksimović kakve poruke nebo šalje zemlji kroz gromove i munje. Stihovima ove pjesme ona pokazuje da ne može da se pomiri sa ratnim zvjerstvima i ratovima u kojima se gube ljudski životi.
foto: Google
Sreća je lepa samo dok se čeka
Čitajući njenu poeziju uočavamo da je pjesnikinja okrenuta sebi, te da je obuzeta strijepnjom i da se boji da ide do kraja u bilo kom osjećanju. Ta patrijarhalna ženska plašljivost svojstvena je naročito njenoj ljubavnoj lirici. Jednom prilikom je kazala:
„Kod mene je ljubav bila uvek nekako čekanje, pripremanje za njen doček“.
Stihovi “Ne, nemoj mi prići; Ima više draži ova slatka strepnja, čekanje i stra’“ stihovi su jedne od najljepših ljubavnih pjesama u kojoj Desanka Maksimović kazuje da je sreća u ljepoti čekanja ljubavi, a ne u njenom ostvarenju.
Dok stihovima „Ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira. Mogu mi se učiniti duboke i meke oči neke sasvim obične“ otkriva da se plaši uzbuđenja koje izaziva muzika.
Doživljaj prirode ispunjava čitavu poeziju Desanke Maksimović. Kad bi se umorila od svojih unutrašnjih nesporazuma ili kad bi izgubila vjeru u ljude ona se okretala šumama, livadama i svijetu bilja i leptirova. I kad je pjevala o ljubavi, o naciji, o socijalnim temama, ona je uvijek u prirodi i s prirodom. Radovala se prirodi i životu, obožavala je svoju Brankovinu. Međutim, u njenim pjesmama često se pojavljuje i motiv ubijanja u prirodi, a svima je zajedničko obilježje saosjećanja sa nevinim i nemoćnim žrtvama nasilja. Te pjesme i svojom bajkovitom prirodom prethode pjesmi „Krvava bajka“. Socijalnim temama je prilazila više s moralno-psihološke nego s klasne strane, a pjesme su ispunjene ljubavlju prema socijalno ugroženim slojevima, prema radniku i seljaku, a one su posredno i kritika društva. Pjevala je o svojim seljacima iz Brankovine, o njihovim brigama i nevoljama koje ne prestaju ni u smrtnim časovima, o volovskim kolima na kojima umiru porodilje na putu od sela do grada, o srdačnosti i spontanosti ljudi iz naroda.
Desanka Maksimović je preminula u februaru burne 1993. godine u doba kada je Balkan opet gorio, kada se raspadao jedan svijet u koji su mnogi vjerovali. I tada, ali i sada mogli bismo samo kazati: „Tražim pomilovanje za zemlju ubogu“.
Autor: Impuls