Tako je prošlo ljeto, a s jeseni su počele da se dešavaju promjene u našim životima.
Za Seju su jedni pričali da je sin nekog šofera, koji je u prolazu kroz Sarajevo ostavio “uspomenu” njegovoj majci, drugi su “pouzdano” znali da je on sin direktora preduzeća u kojem je, kao kuharica, radila Sejina majka Dinka, a koji je nešto zabrljao, i to “politički”, treći su se kleli da je Sejin otac neko iz komšiluka, koga svi dobro znaju…
Bilo kako bilo, tih godina malo smo se razlikovali jedni od drugih: rasli smo na istoj hrani (crnoj, miješanoj marmeladi iz drvenih sanduka, zelenom zejtinu, koji se još uvijek prodavao iz “refuze”, užinama koje smo dobijali u školi – gumastim krofnama i bezukusnom čaju, “ajnpren” čorbi, puri i popari…), isto se oblačili (zimi: šareni džemperi od ostataka vune, prugaste pidžame ispod pantalona koje su se pravile od prevrnutih očevih, gojzerice mazane lojem da ne bi propuštale vodu, vunene čarape koje smo kupovali od seljaka koji su nepogrešivo određivali veličinu mjereći ih obimom naših šaka… a ljeti, još jednostavnije: radije bosi, nego u “zepama”, u kojima su se noge “kuhale”, u crnim, fiskulturnim gaćicama, atletskim majicama…)
Sejo se ipak malo razlikovao od ostalih. (Kao i sva djeca koja rastu bez očeva). Hodao je nekako postrance, često crvenio bez vidljiva razloga, a očima je više gledao u sebe nego oko sebe…
Ta godina je počela burno.
Prvo je bio razbijen izlog “Sporta” u našem komšiluku i iz njega su ukradene tri vazdušne puške i nekoliko velikih, lovačkih noževa.
Mi smo znali da su to uradila raja iz Nuzurove ulice, ali nam ni na pamet nije padalo da to kažemo milicionerima koji su nas ispitivali, prijetili nam da će nas poslati u popravne domove, pokušavali nas kupiti raznim obećanjima…
Mi, raja iz Jezero ulice, nismo mogli dopustiti da oni iz Nuzurove budu u prednosti u odnosu na nas, pa smo obili blagajnu kina “Radničkog univerziteta” i pokupili sve blokove karata, i “običnih” (na kojima su bili naznačeni redovi i sjedišta) i “finansijskih” (sa cijenom).
To je bilo premalo da poravnamo račune, pa smo još obili i bife kina “Sutjeska” i iznijeli po tri velike, plastične kese “kiki” i “bronhi” bombona.
I raja iz Nuzurove je znala da je to djelo naših ruku, ali ni oni, naravno, nisu nikad uperili prst u bilo koga od nas kad su njih ispitivali.
Od tih krađa nismo imali nikakve koristi: oni se nisu smjeli šepuriti sa svojim puškama i noževima, a mi nismo mogli upotrijebiti one karte za kino, jer su poslije krađe štampane nove, u drugoj boji.
Kese sa bombonima smo sakrili u mojoj šupi, ispod ćumura, jeli dok nam “kiki” i “bronhi” nisu počeli izlaziti na uši i na nos…
Tako je prošlo ljeto, a s jeseni su počele da se dešavaju promjene u našim životima.
U izlozima “komisiona” su se počele pojavljivati prave farmerke “Super Rifle” i “Roy Rogers”, plavi i zeleni šuškavi mantili i vindjake, žvakaće gume u obliku cigareta, tranzistori sa slušalicom za uho…
Trebalo je vremena i truda, moljakanja, plača, obećavanja, dok bi se naši roditelji odlučili da nam kupe farmerke, tu “nepristojnu odjeću”, koja je, uz to, bila i nezamislivo skupa.
Kad bismo ih već iskamčili, onda kao da smo se takmičili ko će im prije “dohakati”: trljali smo ih ribaćim četkama i komadima cigle da bi što prije izblijedjele, izvlačili rese po rubovima nogavica…
Jedini Sejo u cijeloj raji nije imao farmerki. Njegova mati sve da je i htjela (a htjela je!) nije mogla odvojiti toliko para, i on je odjednom počeo da odudara od nas, odjednom nam je počelo smetati to što nema oca, odjednom smo otkrili da je siromašan, odjednom nam je počelo smetati što živi s majkom u jednoj sobici bez vode i klozeta?!
Prisjećali smo se svih naših “podviga” i zaključili da on nikada nije učestvovao u njima, prepričavali sve tuče s rajom iz Nuzurove i ispalo je da njega ni tu nikad nije bilo, zaključili da je kukavica, da ga treba izbjegavati, da ne zaslužuje da bude naša raja…
Izbjegavali smo ga (u početku diskretno, a kasnije sve otvorenije i otvorenije), na njegova pitanja gdje idemo odgovarali nekim neodređenim mumlanjem i namigivanjem.
Surovo smo uživali u tome da ga vidimo kako crveni u licu kako mu suze udaraju na oči i kako se oborene glave udaljava od nas.
Naše rivalstvo sa rajom iz Nuzurove je i dalje trajalo, a vrhunac je dostiglo kad su se u sali Druge gimnazije počeli prikazivati filmovi.
Sala se nalazila na “neutralnom” terenu i skoro svaka projekcija se završavala tučom.
Mi smo jedno vrijeme bili jači, ali smo s uznemirenjem primili vijest da se u Nuzurovu, uskoro, iz Popravnog doma, vraća Stanko…
Te večeri se prikazivao “Brod ludaka” i mi smo, kao i uvijek, “čoporativno”, krenuli u kino.
I Sejo je bio s nama, ali kako na njega više niko nije obraćao pažnju, nismo ni registrovali da na sebi ima nove farmerke i zelenu, talijansku, vindjaku sa rajsfešlusom…
Još za vrijeme predstave, u kino se uvukao jedan klinac iz naše raje i javio nam da nas oni iz Nuzurove čekaju napolju i da je s njima Stanko.
Nije nam bilo baš lako pri duši kad smo to čuli, ali smo odlučili da odmah izađemo napolje, da ne čekamo kraj filma (film je ionako bio dosadan, “psihički”) i da se što prije suočimo s onim što se nije dalo izbjeći.
Još izdaleka smo vidjeli Stanka, s cigaretom u ustima, nehajno oslonjenog na drvo, okruženog svojom rajom.
Izašli smo u hladno veče i krenuli kroz park.
Primicali smo im se i znali smo da će sve sada ići već prema ranije utvrđenom scenariju: najmanji iz njihove raje će se zaletjeti prema nama, pljunuti nekoga, neko će pokušati da ga dokači nogom, a onda će početi opšta gungula.
Međutim, desilo se nešto neuobičajeno. Prvi nam je prišao Stanko. Stajao je ispred nas i mjerkao nas podsmješljivim pogledom. (U Domu se bio raskrupnjao i narastao – ili se nama to samo činilo).
A, onda je prišao Seji, koji je stajao s kraja, dohvatio ga za džep vindjake i otrgao ga…
To mu je bila prva greška.
Druga greška mu je bila kada je Seji, koji je stajao kao ukopan, okrenuo leđa i krenuo samozadovoljno prema svojoj raji…
Čuli smo Sejin životinjski krik. Stanko se na taj krik pokušao okrenuti, ali je već bilo kasno: Sejina šaka ga je pogodila u vrat, a odmah potom mu je Sejo pao na leđa, oborio ga na zemlju, dohvatio za kosu i počeo mu udarati glavom o zemlju jednom rukom, a drugom rukom mu u okrvavljena usta gurao šljunak sa staze…
Stanko je nesposoban da se brani, a njegova se raja, vidjevši šta se dešava s njim, odmah razbježala i nama je preostalo još samo to da ih ispratimo s nekoliko kamenica u leđa…
Jedva smo skinuli Seju sa poluonesviješćenog Stanka i morali smo ga držati kad se Stanko jedva osovio na noge i teturajući nestao u parku…
Te večeri smo do kasno ostali na ulici, ispod ulične svjetiljke, prepričavajući našu, Sejinu veliku pobjedu, ali Sejo nije bio među nama.
Sjedio je kod kuće, gledao kako njegova majka bezuspješno pokušava da zakrpi veliku poderotinu na vindjaki i plakao…
Zašto sam sve ovo ispričao?
Zato što i ja gledam na svaki preživljeni dan svog života kao na neku veliku pobjedu, a poderotine na mojoj duši sve su veće i niko ih ne može zakrpiti.
(“Ako ti jave da sam pao…”, Buybook, Sarajevo, 2013.)