Vraćao sam se s pijace natovaren s bezbroj plastičnih kesa. Na ulicama nije bilo skoro nikog. Dijelom što je bila nedjelja, a dijelom što je vrućina natjerala sviju da potraže neki svoj komadić hlada. Već kod Banke sam skontao da postoje samo dvije mogućnosti: ili ću umrijeti hodajući do kuće ili ću presvisnuti u tramvaju.
Odlučio sam se za bržu varijantu: tramvaj. Spustio sam kese na zemlju i zapalio cigaretu kad je ona, poput fatamorgane, izronila iz razmekšalog asfalta ispred mene.
Nosila je pristojno kratku haljinu od nekog nestvarno lakog i prozračnog materijala, bijele sandale bez peta, a noge su joj bile preplanule i duge, duge… Kosa joj je bila malo slijepljena znojem na sljepoočnicama iznad istaknutih jagodičnih kostiju.
Obrisala je maramicom nenašminkane usne, pogledala me tamnozelenim očima i nasmiješila mi se kratko. (Ili mi se to samo učinilo?)
I ja sam se nasmiješio njoj: “Izvinite, mogu li nešto da Vas pitam? Podnose li lijepe žene vrućinu bolje od ostalih?”
Opet se nasmiješila (sad sam bio siguran da mi se nije učinilo), uzdahnula: “Vjerujte da je i njima isto.”
Odmahnuo sam glavom: “Ne vjerujem Vam. Žao mi je, ali ipak mislim da je Vama lakše.”
Spustila je, pa podigla duge trepavice: “Zašto bi bilo? Ne vidim kakve to veze ima s izgledom?”
Povukao sam duboki dim i, kao da se obraćam nepažljivom učeniku, objasnio: “Vidite: Vama je samo vruće, a meni je vruće, a nisam lijepa žena.”
Opet je spustila trepavice: “Hvala.”
“Hvala?!”, kao začudio sam se ja: “Zato što Vam ne vjerujem?”
Mahnula je rukom bez prstena ispred očiju: “Ma, ne. Mislim na ono drugo što ste rekli.”
Već sam se osjećao sigurnije: “Izvinite, ali mozak mi je proključao na ovoj vrućini i ne mislim ništa drugo nego kako bih popio nešto hladno. Bilo bi idealno kad bih imao s kim…”
Podigla je oba ramena: “Izgleda da imamo iste želje i isti problem.”
Sad sam već u rukama držao “meč-lopticu” i servirao: “U kafani preko puta je debela hladovina, a imaju i najbolji ledeni čaj u gradu. Nije onaj flaširani. Sami ga prave i serviraju sa santom leda i plantažom limuna. Pa?”
Namjestila je končanu torbicu na ramenu: “Ne zvuči loše.”
…Kosa joj je bila malo slijepljena znojem iznad istaknutih jagodičnih kostiju. Obrisala je maramicom nenašminkane usne.
Povukao sam duboko dim iz cigarete, isisao je do kraja i čik zgazio nogom, okrenuo glavu, s mukom pokupio ručke plastičnih kesa, uprtio ih i uputio se niz ulicu.
Prvi hlad me je čekao kod Šipada, a onda sve do kuće ravna, usijana crta “staze smrti” do prvog odmorišta, do prve kafane u kojoj je jedina svrha ventilatora bila da mulja vreli zrak i raznosi pepeo iz pepeljara.
Društvo je bilo staro, a konobar novi. Iza leđa mi je protutnjao tramvaj. Trebalo mi je par sekundi da mi se oči priviknu na polumrak.
Za jednim stolom je sjedio Božić (ko li ga tako prozva i zašto, to zaista ne znam). Kao i uvijek, sam. Nije njemu ništa falilo osim, kao što to jednom neko primijeti: mozga, srca i duše, para, ljepote i šarma. Od drugih je odskako i po tome što je dahom iz usta (koja nikad nije zatvarao) mogao ubiti muhe ili ošamutiti manje životinje.
I sad je pričao i nije mario sluša li ga ko ili ne: “Imam jednu divnu komšinicu, znate: osobu suprotnog pola…”
Za drugim stolom je bio Kliko, naljevao se lozom i “mezio” svoje nokte i zanoktice. Zoka ga je prekinuo: “Ostavi nešto i za večeru.”
Između dva “zalogaja”, Kliko je promrmljao: “Ne zajebaji”, ali je prestao na čas, strusio lozu u sebe, zadovoljno osmotrio svoje ruke kao da se upravo vratio od najskupljeg pedikera u gradu i pokušao skrenuti pažnju zrikavom konobaru koji je htio izravnati tek postavljenu Željinu sliku na zidu.
Kad se skroz naherila, sretno je razvukao usta: “Sad je k'o pišta!”
Kliko je kucnuo svojom praznom čašom o ljepljivi sto, pokazao na Zokinu čašu, a mene pitao: “Šta'š ti, Daco??”
“Ajs-ti.”
“Ha?”, beknuo je konobar.
“Ajs-ti. Ajs-ti”, ponovio sam konobaru, a on je s visine odgovorio: “Ne držimo to!”
Kliko je planuo: “Jebem te gluha i glupa!”
Digao sam se od stola, kese nisam bio ni ispustio iz ruku kad sam ušao: “Hvala. Drugi put, Kliko.”
“Znaš li gdje ćeš?”
“Da nađem neki bunar, da skočim u njega da se rashladim malo.”
Pored mene je opet protutnjao tramvaj. Tek me dotakla pomisao: “Možda sam ipak trebao…?”
Odgovorila joj je druga pomisao: “A, šta da ti je rekla: odjebi, kretenu! Šta, šta?”
Ništa, ništa – samo sam pomislio… Ništa, ništa… Zaboravi. U bunaru je hladno. I sigurno.