 trebalo bi da stoji sljedeće:){kind=link}
Kao napomena, kao moto, uz svaki moj tekst, priču (a ako ćemo pravo, uz sav moj život) trebalo bi da stoji sljedeće:
«Ovaj nepouzdani svjedok sjeća se mnogih nebitnih detalja u svojim iskazima, a neke stvari od životne važnosti izmiču njegovom zapažanju i on ih naprosto zaboravlja. Ali kako njegov iskaz ne može imati nikakvog utjecaja na Vaše mišljenje, koje je postojano i već davno formirano, neka mu bude dopušteno da priča onako kako on nalazi za shodno, jer, ponavljam: ništa se neće i ne da promijeniti. »
***
Kažu da se nekad desio i ovakav slučaj: u davno vrijeme, kada su djevojke još uvijek mučile dileme, u jednom selu, nije mu važno ime, ostala djevojka u blagoslovenom stanju.
Po selu se počeli pronositi glasovi da je uzročnik sve vidljivije promjene na djevojci niko drugi nego jedan aga iz tog kraja. Došlo to i do aginičinih ušiju, pa ona poletjela da mužu saopšti novost, koja više nije ni bila novost, da vidi kako će on na to reagovati.
Aga je baš sjedio u hladu šljive, pored njega bardak ohlađene rakije, glava omotana pramenovima plavičastog dima iz podebelo savijene cigarete, a pogled mu uprt u sahan ispred njega. Gleda jednog sićusnog mrava kako je na leđa uprtio mrvu sira tri puta veću od njega, pa vuče, tegli, ne predaje se…
Agino lice poprimilo nekakav sjetan izraz, taman pomislio: «Šta ti je život.. . », ali mu žena ne dade da završi tu misao o životu, upade s riječima:
«Ču li ti, ago, šta se desi onoj djevojci?»
Agino, do maločas sjetno lice, promijeni se u sekundi, dobi nekakav tvrd izraz, on i ne pogleda ženu odgovori:
«Njen problem! »
Aginica se povuče, pričeka neku bolju priliku da od age izvuče što se izvući može, a jedno popodne, kad su se do sita namilovali, ona onako, k'o biva uzgred, pripomenu:
«Ona djevojka, znaš?… Svašta ljudi po selu pričaju… »
Aga diže glavu koja je ležala na ženinom krilu, okrenu joj leđa, promrmlja:
«Njihov problem», i zaspa.
Aginica nekoliko dana uskrati agi milovanja. Hodala je po kući lupajući sahanima i vratima, okretala glavu kad bi im se pogledi sreli, a onda više ne izdrža, pa mu u lice baci:
«Ti ništa! Tebi je to hava! K'o da ništa nije ni bilo. A ja se pred selom crvenim.»
Aga je začudeno pogleda, slegnu ramenima i reče:
«Tvoj problem», i ode da istimari konja.
Aginica plakala, čupala kosu, izdirala se bez razloga na služinčad, kao furija, raspletene kose, hodala po kući, stiskala šake i dizala pogled prema nebu i prema verandi na kojoj se aga odmarao od neke neobjašnjive tuge koja ga je znala katkad prihvatiti s akšamom…
Uspela se aginica do age, sve tutnjajući nanulama po basamacima kao da carska ordija prolazi, stala pred agu, podbočila šakama poširoke kukove, unijela mu se u lice, sve prskajući pljuvačkom podviknula:
«Katile!!! Gdje ce ti duša?»
Trgnuo se aga na taj povik, malo, ne previše, razmislio, pa odgovorio:
«Moj problem.»
***
Čitalac-istražitelj neće u ovoj priči naći ni mjesto ni vrijeme kada se rečeno odigralo, ni ime djevojke, a ni age, ni žene mu. Pitaće se: «Šta li je ovaj ovim htio reći?», a ja ću odgovoriti, kako pravom agi i doliči:
«Tvoj problem.»