Nedjelja, 22 Decembra, 2024

Dario Džamonja: Drot ostaje drot

Bio je nepokolebljivi branitelj “socijalističkog samoupravljanja”, a kako je, uz to, radio u SUP-u ili DB-u, dali smo mu ime Berija.

Ne znam kakav mu je posao bio, ali pretpostavljam da je bio provokator.

Upoznao sam ga davno, kad me je uvukao u haustor i ponudio na prodaju jednu berettu. Baš kao da je pištolj tegla kiselih krastavaca i kao da se oružje prodaje u granapima. (Pogotovo u ono vrijeme.)

“Ali, bez metaka”, napomenuo je.

Cijena je bila smiješno niska i ja sam se htio na tome nešto ose-vapiti, pa sam njegovu ponudu prenio jednom starijem i iskusnijem jaranu, a on je samo prezrivo frknuo:

“Ne budali. Zar ne znaš da je on ala?”

Kasnije mi je bilo sumnjivo, jer kad god bismo stajali u Korzu ili sjedili u Pozorištu mladih, kad god bi se on napio (ili je folirao da je pijan?), osuo bi drvlje i kamenje na renovice, mikuliće, kurtoviće, vikendice, vile, skupoću, inflaciju… Ne bi li, valjda, našao istomišljenika i prijavio ga “tamo gdje treba”.

Raju nije mogao navući na tu foru, pa smo mu odgovorili: “Daj, Berija, pusti šuplju priču.”

Nikad me nije zaboljela glava od njega. Čak mi je i pomogao da izvadim svoj prvi pasoš.

Otišao sam s njim na pasoško odjeljenje, a on me pitao:

“Imaš li potvrdu o nekažnjavanju?”

“Jok.”

“Imaš li potvrdu da si služio vojsku?”

“Nemam je. Ne mogu je ni imati kad nikad nisam služio vojsku.”

Zakolutao je očima:

“Imaš li rodni list?”

Odmahnuo sam glavom.

“Imaš li barem svoje slike? Ne mogu na tvoj pasoš staviti svoje.”

Dao sam mu slike, a on mi je rekao: “Idi ispuni zahtjev i dođi sutra po pasoš.”

Tako je i bilo.

Još prije rata mu je lako bilo da promijeni dres, pa je sa onim žarom s kojim je branio “komunizam”, sada svoj “talenat” stavio u službu “nacionalnih interesa”. Metode rada su mu ostale iste. Svakom je stavljao “bubu u uho”: “Ovo se neće dobro završiti.” (Nažalost, bio je u pravu.)

Svi smo bili zadeverani svojim mukama i tamnim slutnjama, pa mu niko nije odgovarao – samo smo rezignirano odmahivali rukom.

Pomogao mi je u tome što mi je preko veze našao mjesto u Vojnoj bolnici. Taman se u to bio oženio jednom bolničarkom, koja bi bila i zgodna da joj nije bilo tog lisičijeg izraza na licu, te bahatosti koja je naprosto vrištala iz nje:

“Ovo ja nisam zaslužila. Zaslužila sam mnogo bolje.”

Ogorčena povlasticama koje sam uživao (pušenje u sobi, posjete u bilo koje doba, izlazak u grad kad god poželim…), naročito se meni bila naklatila na kosti: na čistu pidžamu sam čekao danima, nalazila je načina da me u jelu zaobiđe ma i najsitniji komadić mesa, a injekcije mi je davala s nekim krvničkim merakom…

Taj odnos se promijenio kad su mi jednog dana u posjetu došli Gordana Magaš i Halid Bešlić. Gledala ih je (a i mene kroz njih) zadivljeno, jer oni su bili nešto što je ona oduvijek sanjala, a što nikad neće biti.

Prije samog početka rata, Berija se rastavio od nje, a i ja sam ostao bez žene, pa smo više vremena provodili zajedno i pravili neke planove za budućnost – baš kao da je budućnost postojala.

Rat se stuštio na nas svom nesmiljenošću i nije nam preostajalo ništa drugo nego da papagajski ponavljamo:

“Ne može ovo dugo trajati. Ne može Svijet ovo dopustiti…”

A, trajalo je sve duže i Svijet je dokazao da itekako može dopustiti sve gore i gore užase.

Dobio sam garantno pismo od sestre iz Amerike i nisam mogao da mu se ne povjerim. Samo sam tražio način da se ispalim van. “Možeš ti to”, govorio mi je, “Kad stigneš u Ameriku, pošalji i meni papire.”

Ispunio sam obećanje i on se obreo u Americi za jedno mjesec dana. Primio sam ga sebi na stanovanje – tako je bilo jeftinije.

Radio sam tada u Western Innu kao kuhar, a i njemu sam našao posao – da pere suđe.

Jednog dana je u jeku svoje predizbome kampanje u hotel stigao i Robert Dole. Poznato je da je on bio glavni oponent vojne inter­vencije u Bosni, pa se nisam mogao suzdržavati: “Šupak jedan. Najradije bih mu se krvi napio.”

Vratio sam se s pauze za ručak, a prišao mi je šef i rekao: “Dario, ovo je slobodna zemlja – svako ima pravo da govori šta hoće, ali mi ovdje prijetnje uzimamo za ozbiljno. Pazi šta pričaš. I pred kim.” (Tek nakon niza godina mi je sinulo u glavi da sam upadicu o Bobu Doleu izgovorio samo pred Berijom.)

 

* * *

Berija je prošle godine bio u posjeti Sarajevu. Donio je veliku bocu Jack Danielsa i sjeli smo kod mene.

Pitao je:

“Da nemaš koka-kole?”

“Nemam. Trknuću u granap da kupim.”

Vratio sam se za pet minutu i prvo što sam primijetio jeste da mi je “neko” preturao po slikama…

Povezane vijesti

Mark Tven: O prijateljstvima i neprijateljstvima (Otrovne misli)

Foto: Google Dobri prijatelji, dobre knjige i usnula savjest – to je idealan život. Sveti osjećaj Prijateljstva je tako ljupke, postojane, vjerne i trajne naravi da...

Popular Articles