Doduše, pričalo se i to da je nekad davno dobio posao u Pošti, ali da nije izdurao ni mjesec dana, jer su ga uhvatili kako kompletne pošiljke baca u peć, a njegovo navodno objašnjenje je bilo da među pismima mora biti i onih koja sadrže tužne vijesti, pa je htio poštedjeti primaoce.
Šutnja nam je kao sjekira visila iznad glava prijeteći da prekine i onu jedinu vlas što nam je spajala nekadašnje živote.
Već sam se tri puta dizao od stola, listao prebogatu diskoteku što je imao, nježno milovao hrbate knjiga koje bih rado ponovo pročitao, prosjačio bar djelić njegove pažnje ne bi li mi ponudio neku knjigu ili ploču na posudbu, ali on je blijedim očima samo zurio u neku daljinu (ili dubinu), otkidao filtere sa cigareta i pušio jednu na drugu kroz ogroman čibuk od trešnjevog drveta i gunđao: “Bože, kakva li sad govna ne prave! Sjećaš li se Primorke?”, pitao me je zaboravljajući da je on barem dvostruko stariji od mene.
“Eh, kakva je to cigara bila!”, lagao sam kao da sam ih tonu ispušio, mada se ona prestala proizvoditi dok sam ja još uvijek pišao u gaće. Pitao sam ga je li za kafu, a on je neodređeno mahnuo rukom što je moglo značiti i ovo i ono.
Ipak sam pristavio pocrnjelu džezvu.
Da budem iskren, svratio sam kod njega da mu izbijem koji dinar: već sam bio pripremio priču kako mi je majka iz Holandije poslala paket s odjećom za koji moram platiti carinu od sto maraka ili će se vratiti nazad, ali nisam imao šanse da mu je složim, jer je on, čim me je ugledao na vratima, posegnuo za “takulin” (tako je uvijek zvao novčanik) i, kao bezbroj puta do tada, izbrojao mi baš onoliko koliko sam namjeravao tražiti.
Kafa kao da ga je malo oraspoložila, pa je započeo razgovor:
“Nisi došao samo zbog para, jelde? Htio bi mi turiti u one svoje kakosezvaše novine. Zar ne možeš pričekati da riknem? A, uostalom, više ćeš o mom životu saznati od drugih ljudi – meni, a i ja njima, sasvim nepoznatih, nego od mene.”
“Ma, nije čika-Rajko…”
“Daj, ne seri.”
I ja sam prestao, jer je ono što je rekao bila živa istina.
“Imate li šta ljuto?”
“Ima pun bife nekakve jebene kruške. Svi navalili da mi donose na peškeš krušku, kao da više niko u ovoj Bosni ne peče šljivu. ‘Ajd naspider i meni jednu.”
Naša veza je, najblaže rečeno, bila čudna. (Prijateljstvom se to, zbog ogromne razlike u godinama, nikako nije moglo nazvati.)
Prije svoje smrti moj djed me je ostavio njemu u amanet. Njihovo prijateljstvo je bilo duboko i iskreno, ali nije sezalo dalje od kartaškog stola za kojim su danima i noćima ljuštili preferans, ali se tu i prekidalo, jer su bili sušta suprotnost.
Moj djed je bio slika i prilika uštogljenog austrougarskog (kasnije kraljevskog, a još kasnijeg komunističkog) činovnika kome su red i zakon bili “sve i svja”, za čika-Rajka se pričalo da nema ni dana radnog staža, da je cijeli život proveo u lopovluku i varanju ljudi.
Doduše, pričalo se i to da je nekad davno dobio posao u Pošti, ali da nije izdurao ni mjesec dana, jer su ga uhvatili kako kompletne pošiljke baca u peć, a njegovo navodno objašnjenje je bilo da među pismima mora biti i onih koja sadrže tužne vijesti, pa je htio poštedjeti primaoce. Nekom prilikom sam ga pitao da li je to istina, a on se sipljivo nasmijao i zavrtio glavom:
“To je neki polupismeni kreten pročitao u jednoj od onih idiotskih novinskih rubrika pod naslovom Da li ste znali, a odnosilo se na Williama Faulknera, a onda je to prikačio meni. Ja u Poštu nikad nisam ni zavirio – osim kad sam išao da bunarim.”
Moj djed je, po vlastitom priznanju, samo jednom bio u prilici da prevari ženu dok je bio u austrougarskoj vojsci u Džeru, u nekom bordelu za vojnike, a čika-Rajka je bio glas ženskaroša čije su najčešće žrtve bile snaše u vozovima.
Ako je ikad i imao “radno mjesto”, čika-Rajku su to bili vozovi.
Tu je džepario gastarbajtere, prodavao im dupljak lančiće i satove (pričalo se čak da ih je, nakon što bi ih opelješio, izbacivao iz voza u punoj brzini, ali ja u takve priče nikad nisam vjerovao) i, naravno, vrtio šibice.
Među šibicarima-poletarcima je kružila priča kako je ispod tri kutije za cipele mogao sakriti mačku, a on se na to samo gorko smijao: “Samo me čudi da ta mačka vremenom nije narasla do vola. Da sam to mogao, sad bih se zvao David Copperfield, bio bih bogat i jebavao Claudiu Schiffer, a ne bih pola života proveo po zatvorima.”
Flaša kruške se bližila kraju, a njemu su oči, ili se bar meni tako učinilo, zasuzile:
“Da, tako je. Pola života sam proveo u muriji, a pola po vozovima. I mogu ti reći da sam volio vozove. Čak i kad nisam radio, znao bih sjesti na prvi, u bilo kojem pravcu. Samo bih stajao u bifeu i lokao mlako pivo, jeo one jebene sardine kojima je davno istekao rok trajanja i one sparušene sendviče… Je li proradila pruga?”
“Nije, čika-Rajko, a da niste malo prestari za vozove?”
“Upravo zato te i pitam: živim od sadake. Znaš, lopovi – mislim, oni pravi lopovi su jedini pošteni sloj koji je ostao u ovoj zemlji. Kad krene prvi voz, hoću da stavim vrata na šine.”
Otišao je u klozet, a ja sam s police za knjige smotao Tragično osjećanje života Miguela de Unamuna i strpao ga pod košulju.
* * *
Pri ispraćaju mi je rekao: “Izvini, zaboravio sam da ti je kćerki dvadesetog rođendan. Evo ti pedeset mara, pa joj kupi nešto od čika-Rajka.”
Krenuo sam niz stepenice, a on je doviknuo za mnom: “Nisi, vala, kakav izbor napravio. Kad krenu vozovi, javiću ti, pa biraj knjige koje želiš.”