Dario Džamonja: Ajnštajn iz našeg sokaka
Foto: Google
Jadranko je znao sve na svijetu, ali ništa korisno. Znao je dimenzije fudbalskog i košarkaškog igrališta, širinu i visinu gola, visinu obruča, pa čak i težinu lopti, ali nikad u životu nije dotakao loptu, odigrao basket, a ne vjerujem i da je gledao neku utakmicu.
Bez problema je mogao izbiflati Mendeljejevu tablicu hemijskih elemenata, ali mu je svako mogao podvaliti bakreni prsten pod zlatni.
Imena svih dobitnika Nobelove nagrade za književnost su bila "mala maca" za njega, ali nikad nije u čitanju odmakao dalje od x-100 romana. Takođe je znao sve dobitnike Oskara, ali je visio u kinu Sutjeska po bezbroj puta gledajući filmove Bruca Leeja i špageti-vesterne. Prije sviju nas je skontao savršenu štelu u remiju, gdje te svaka karta handa (četiri keca, četiri petice, četiri osmice, žandar i joker), ali sam siguran da je koji put sjeo u partiju da bismo ga uzeli lopatom.
Svejedno, pošto mu je otac bio imućan - vojni pilot, koliko se sjećam, uzimali smo mu pare na takve prostake kao što je presavijanje novčanice ili Johnny Walkera (Kako ćeš "natjerati" Johnnya da hoda u kontra smjera, a da ne dotakneš flašu? Staviš dvije čaše vode ispred flaše i kad gledaš kroz njih, slika je obrnuta.), a mislim da će umrijeti, a da mu nikad neće biti jasno kako to da on nikad nije mogao pogoditi je li tura ili jazija (mada su šanse fifti-fifti), jer mu jednostavno nije moglo pasti na pamet da neko može napraviti petobanke s dvije ture ili s dvije jazije.
Otac mu je često bio odsutan, a majka mu je bila drolja. Ne ona prava, nego drolja u duši. Voljela je da nam vadi zazubice hodajući pored prozora samo u donjem vešu, a neki su se čak kleli da su je vidjeli i golu. Primala je česte posjete u neuobičajeno doba noći, a Jadranko je tad morao van. Sjećam ga se kako sjedi na stepenicama ispred kuće, bulji u prozore, čeka kad će se svjetlo ugasiti, pa opet, nakon izvjesnog vremena, upaliti i zabavlja se vežući komplikovane čvorove. (Znao je i to, mada nikad nije bio u izviđačima.)
Mnogo godina kasnije će mi priznati da ga je najviše ponižavalo to što bi "čiko", po izlasku iz kuće, vadio pare i turao mu ih u džep, milovao ga po glavi i namigivao mu kao da su upravo završili neki dobar, zajednički posao. Njegov otac kao da nije mario šta se događa za njegovog odsustvovanja. A i ne bi se dugo zadržavao u kući. (I on bi pomilovao Jadranka po glavi, punio mu džepove parama i negdje nestajao. Pričalo se da noći provodi u hotel Evropi uz poker i legendarne količine viskija.)
Mi smo rasli kao iz vode, a Jadranko je ostajao isti - ako se čak nije i smanjivao. Već nam je izbijalo prvo paperje po obrazima i ispod nosa i nazor smo se brijali ne bi li ubrzali taj neizdržljivo spori rast, ali jedino u čemu smo uspijevali bio je još veći broj bubuljica po licu. Ali, mijenjao se i on. Ne tako kao mi, nego više u izrazu lica: poprimio je nekakav smiren, samozadovoljan izgled.
Nekako u to doba su počele da se dešavaju čudne stvari u komšiluku. Ne baš toliko čudne, jer uvijek ih je bilo, ali su učestale.
"Jeste li čuli da je neko Madžarici udavio mačka?"
"Čuj, ba, neko. To je mogla samo Bibika."
Madžarica je bila starica, samica, a živjela je u sustanarstvu s Bibikom i svi su znali za njihove nimalo prijateljske i sustanarske odnose. Pričalo se da bi se Bibika najradije kotarisala Madžarice i proširila se u njen dio stana i da joj je pravila razne pakosti: Madžaricin tek opran veš bi se našao u blatu, iako nije bilo vjetrovito, cvijeće joj je stalno venulo, ma koliko ona vodila pažnje o njemu, "miševi" bi joj progrizli kese s brašnom i šećerom u špajzu, a sama je Madžarica dodavala svoj dio priče: vidjela je Bibiku kako opšti s đavolom, ulazila je u kuću mokrih cipela, a za njom nije ostajao nikakav trag po podu, baš kao da ne dodiruje zemlju, u sobi joj visi raspeće, ali okrenuto naopačke... (Madžarica nikad nije preboljela gubitak svog mačka, Bisera, kako ga je zvala, pa je preostatak života svako veče u predvečerje izlazila u avliju i dozivala: "Biser, Biser. Mama ti je kupila jetrice za večeru.")
Nađeno je još nekoliko zadavljenih i otrovanih pasa u komšiluku, ali mi smo sve to pripisivali firaunima s Gorice, jer su se o njima pričale najzlokobnije priče: kako "napumpaju" mačku benzinom, a onda je zapale, padale su optužbe na njihov račun da jedu pse, da svi žive u incestu ili, kako smo to slikovito govorili, da se "ne zna čiji je u čijoj"...
A, onda sam jednog dana vraćajući se iz škole, na uobičajenom mjestu, ispod starog hrasta, našao svog psa Bobu, ali je već bio ukočen i iz njuške mu je curila zelena pjena... Tad sam i ja poludio.
"To je ona fištrija s četvrtog sprata", bio sam siguran, jer mi je uvijek prijetila da će pozvati šintere. Čekao sam njenog sina, Osmana, u žbunju iza škole, s nožem u ruci, ali, na svu sreću, neko od raje je prenio priču da je "Daco totalno popizdio", a priča je došla i do Osmanovih roditelja koji su zvali miliciju i dopratili Osmana do kuće... Poslije toga su tajanstvene smrti pasa i mačaka prestale.
Jadranku je nakon nekoliko mjeseci umro otac. Mnogi su to pripisali (a takva je bila i zvanična verzija) njegovom pretjeranom piću, a i činjenici da je nedavno bio prisilno penzionisan (baš zbog pića) i da ga je to dokrajčilo.
Slijedio je moj otac i to je Jadranka i mene zbližilo, češće smo se družili, pravili planove za budućnost, pili naše prve pive u Marinkovoj bari iza Istre... A, onda, opet, "poslastica" za komšiluk: Jadrankova majka se objesila. Ljudi su klimali glavama: "Ma, daj: nije mogla podnijeti gubitak muža. Bilo joj je bolje nego ikad, imala je njegovu penziju. Nikad nije bolje izgledala."
Bilo kako bilo, Jadranko je odselio u Zagreb, kod tetke. Prošlo je mnogo godina do našeg sljedećeg susreta. Rekao mi je, što me je prilično iznenadilo, da je završio kriminalistiku. Ali, u drugu ruku, pored onih miliona x-100 romana...? Šalio sam se:
"Nešto mi baš ne ličiš na Prljavog Harija."
"Radim kao toksikolog."
I to je bilo sve.
Ah, da. Zaboravio sam reći da je omča na vratu Jadrankove majke bila svezana u savršen, komplikovan čvor...
