Slijepi konj je jedna od veličanstvenih pripovijedaka veličanstvenog djela Branka Ćopića – Bašte sljezove boje.
Ćopićeva razdragana raspričanost koja uvijek prerasta u melanholiju snažno okupira čitaočevu pažnju, ali ne samo to: on se neopaženo utkiva u složenu unutrašnjost onoga koji čita, i to tako da čitalac često misli da je čitao nešto duhovito, pa mu bude nepoznat uzrok i porijeklo sjete u koju je vješto uvučen.
Ćopić je pisac koji svoju veličinu i misao skriva iza naizgled bezazlene i lepršave rečenice.
Ipak, ovaj nepopravljivi veseli melanholik, ili njegov djed Rade, pruža današnjem čitaocu veliku utjehu. Šta više treba odbačenom čovjeku današnjice od velikih riječi djeda Rade da slijepog konja treba ponovo prigliti?
– Pa šta ćemo sad? – ote se nekom od ukućana.
Djed je tužno zurio u ispošćena konja i najzad neveselo zaključi:
– Neka ga, ovo je njegova kuća.
Dorat iz kuće Ćopića koga je dotrajala Austrougarska uzela za potrebe svog Velikog rata nekako se vratio odakle je potekao, ali je već bio star i slijep. Takav konj, u poratnim uslovima, može biti samo smetnja. Ipak, djed Rade ga dočekuje kao svoga. U njemu vidi svoje iskupljenje.
Mjesta na kojima smo svi mi danas izgledaju kao neka razvalina, i podsjećamo na slijepog konja koji nesigurno kaska po njoj. Koliko je danas nas koji smo kao slijepi konj, a nema djeda Rada da nam kaže da smo u svojoj kući?
Kao cinizam jednako zlokoban kao ono Arbeit macht frei zvuči nečiji raspaljeni glas koji pjeva pod šatrom Ovo je moja kuća. U njegovoj kući nema mjesta za slijepog konja. Prepušten je da skapa u pustopoljini jer poznati nam pjevač nije djed Rade koji u bliskom dosluhu sa jednim drugim velikim starcem svjetske književnosti, starcem Zosimom, govori da je sve svačija krivica.
– Ama ljudi, šta će nam stara kljusina, ko će to džabe hraniti? – bunio se moj stric Nidžo, a djed ga je samo sažaljivo gledao kao nedoraslo i nerazumno stvorenje, i pitao:
– Kako džabe? A ko pobi i osakati toliki božji svijet? Valja za to plaćati.
– Ma ko plaćati? Zar sam ja za to kriv, a?
– I ja i ti, moj sinko. Rat je sramota i greota za svakog živog božjeg stvora. Izjedali smo se i klali kao bijesni psi.
– Pa jeste, bilo je i toga – priznavao je stric i tonuo u neveselo ćutanje.
Rat je sramota i grehota, kaže djed Rade, ali rat nije samo borba, rat je i sve ono što ostaje iza njega. I zlo u miru nije manje od onoga u ratu. A ko će danas priznati svoju krivicu? Kada će se čuti riječ pokajanja i stida što je potomstvo oslijepljeno i što nije prihvaćeno
Slijepa generacija koja sljepilo, izgleda, dobija rođenjem ne pronalazi svoju svrhu i mjesto pod nebom, pa je osuđena da luta uokolo dok konačno ne nađe svoj kraj u nekom od usputnih bezdana.
Ima nešto bolećivo i sramotno u ovoj želji da djed Rade bude opšti obrazac, u želji da neko bosonog ide tražiti nestalog slijepog konja, i ne našavši ga – umire.
Ognjen Todorović – kultivisise.rs