Za napada na Bihać, Skender Kulenović i ja, pred sam kraj bitke sjurimo se u grad i u glavnoj ulici naletimo na kolonu zarobljenih domobrana.
Pored njih, sa strane, išao je domobranski oficir bez oružja, ali propisno uniformisan. Spazivši ga, krenemo na njega s uperenim automatima:
Ruke uvis! Predaj se!
Nesrećni oficir diže ruke i u strahu promuca:
Pa ljudi božji, već sam se predao.
Predaj se ti i ekonomski! – naredi Skender strogo ga mjereći. – Skidaj uniformu!
Ugurasmo oficira u prvo dvorište i svukosmo s njega uniformu. Skender mu dade svoj dotrajali koporan i čakšire pa ga tek onda pustismo napolje.
Ode domobran obazirući se i čudeći se na kakve li je dvije delije nagazio.
Mislim da ga niko u životu nije tako bezdušno opeljušio kao tada nas dvojica pjesnika: Čuvaj se, brate, pjesnika, čim postanu bilo kakva vlast.
PARTIZANSKI POZDRAV UČITELJICI
Skender i ja već smo bili poznati partizanski pisci. Imao sam dosta pjesama za sobom i skečeva koji su se stalno igrali, a Skender je, uz ostalo, imao i nadaleko čuvenu „Stojanku Knežopoljku“.
U Bihaću jedno veče krenem da tražim svoju učiteljicu, Maru Vukmanović, koja se nalazila u gradu. Već su mi kazali gdje je. Žurim, „marširam“, pa ću na most, a partizanska straža me zaustavlja:
Stoj!
Stao sam.
Ko je?
Sad da kažem partizan, mislim nije dovoljno, pa kažem:
Partizan – pjesnik.
Koji, Skender ili Branko?
Branko.
A onaj lijepo pristupi bliže pa me osvijetli baterijom:
Čekaj, molim te da vidim. Čuo sam za te, nisam te vidio. A kud si pošao, druže Branko?
Pošao da tražim svoju učiteljicu Maru.
E, molim te, kad je nađeš, pozdravi je i s moje strane. Pozdravi je lijepo i u moje joj ime zahvali što te naučila da tako lijepo pišeš pjesme.
(AbrašMEDIA)