Znam kako može tamna ili sivoplava dlaka kose/ Najednom postati bijela. Naučila sam da prepoznam/ Blijedi osmjeh na usnama.
Epilog
1.
Naučila sam kako lica padaju,
Kako teror može pobjeći iz poniženih očiju,
Kako patnja može progristi zlobne stranice
Od duguljastih tragova na obrazima
Znam kako može tamna ili sivoplava dlaka kose
Najednom postati bijela. Naučila sam da prepoznam
Blijedi osmjeh na usnama.
Potresni strah u praznom smijehu.
Zato se ne molim za sebe
Već za sve vas koji ste stajali uz mene
Na užasnoj zimi i uzvreloj vrućini jula
Pod nedostižnim, potpuno slijepim crvenoim zidom.
2.
Došlo je vrijeme na potsjećanje mrtvih.
Vidim te, čujem te, osjećam te:
Ona koja se opirala dugom putu do otvorenog prozora
Ona koja više nije mogla osjetiti
Prljavštinu pod nogama;
Ona koja, migom daje doznanja,
„Stigla sam ovdje kao da sam došla kući!”
Htjela bih vas nazvati imenima vašim, ali spisak
Se izgubio te se nigdje ne može naći.
Dakle,
Mahala sam vam uokolo ovog velikog skrovišta tihih
Riječi
Iskoristila sam vas. Svugdje, zauvijek i uvijek,
Nikada neću zaboraviti niti jednu stvar. Čak i u novoj
Tuzi.
Čak i ako zaklope moja izmučena usta
Kroz koja je stotinu miliona ljudi vrištalo;
Želim da me se kao takve sjete kada umrem
U veče moga bdijenja.
Ako neko jednog dana u ovoj zemlji
Podigne spomenik meni,
Dajem mu dozvolu za tu prigodu
Ali pod jednim uslovom – da ga ne gradite
Pored mora gdje sam se rodila,
Prekinula sam svoje posljednje veze sa morem;
Niti u Carskom parku pored šupljih panjeva
Gdje me nepoznatke sjenke mogu naći;
Podignite ga tamo gdje sam stajala tri stotine sati
Gdje niko nije otvaro ključaonicu.
Slušaj, čak i pri prirodnoj smrti se bojim
Da ću zaboraviti Crnu Mariju.
Zaboraviti kako lupaju teška vrata i jednu staru ženu
Kako jauče kao ranjena zvijer.
Neka otopljeni led teče kao suze
Sa mojih nepokretnih bronzanih kapaka
I pusti zatvorski pjev slavuja u daljine
Dok brodovi mirno plove na rijeci.