fbpx

Aleksandar Sergejevič Puškin - Poziv

Aleksandar Sergejevič Puškin bio je ruski književnik. Mnogi ga smatraju za najboljeg ruskog pjesnika i oca moderne ruske književnosti.

t 2676895 poziv aleksandar sergejevic puskin pinkjeca cool v

Aleksandar Sergejevič Puškin bio je ruski književnik. Mnogi ga smatraju za najboljeg ruskog pjesnika i oca moderne ruske književnosti. Puškin je među prvima u Rusiji počeo da piše narodnim jezikom i distancirao se od romantičarske književnosti popularne u zapadnoj Evropi. Napravio je stil koji je mješao satiru, romantiku i dramu.

Aleksandar Puškin rođen je u neimućnoj, obrazovanoj, aristokratskoj porodici. U ranom djetinjstvu o njemu su se starale dadilje i učitelji francuskog jezika. Znanje jezika je razvijao među članovima nižih slojeva. 1811. godine je primljen u elitnu gimnaziju u Carskom selu, koju je pohađao do 1817. godine. Nakon škole, obezbjedio je mjesto u Savjetu spoljnih poslova u Sankt Peterburgu.

Aleksandar Puškin je brzo uplivao u liberalne političke vode i zbog revolucionarnih pjesama je poslat u egzil u južnu Rusiju (zvanično je samo premješten po dužnosti), gdje je ostao od 1820. do 1823. Nakon toga je godinu dana proveo u Odesi, gdje mu je cvjetao društveni život, a upustio se i u dvije afere sa udatim ženama. Međutim, pošta mu presreće pismo u kojem iskazuje pozitivan stav prema ateizmu. Aleksandar Puškin je po drugi put protjeran, ovaj put u sjevernu Rusiju, na seosko imanje svoje majke - Mihajlovsko.

Decembra 1825. godine u Sankt Peterburgu su se dogodila pobuna vojske i kod puno učesnika su pronađene Puškinove pjesme. Iako on sam nije učestvovao u protestima, spalio je sav materijal za koji je smatrao da može da ga kompromituje. 1826 godine Puškin je napisao peticiju za puštanje na slobodu i nakon prijema kod cara Nikolaja I, pušten je. Car Nikolaj je odlučio da on lično postane cenzor Puškinovih djela. Iako je dobio de jure slobodu, Aleksandar Puškin nije dobio slobodu kretanja i pisanja.

Od 1826. do 1831. godine Puškinov društveni život se uozbiljio. Znalo da se da Puškin traži ženu i da cilja na neke od najlepših Ruskinja. 1829. godine upoznao je Nataliju Gončarevu, kojom se i oženio 1831. Dvije godine kasnije, Puškina su proglasili za Kamerjunkera. U pitanju je dvorski čin, koji se obično dodjeljuje mladim aristokratama. Ovo je uvredilo Puškina, između ostalog zato što je vjerovao da mu je taj čin dodjeljen da bi njegova supruga mogla da odlazi na dvorske balove. Aleksandar Puškin ubrzo je zapao u lošu finansijsku situaciju, velikim dijelom zbog rashoda svoje supruge. Uspio je da dobije pozajmnicu, zahvaljujući kojoj izdaje svoj žurnal 1836. godine, koji nije donio zaradu.

Konačno, 1837. godine Puškin je izazvao D'Antesa na dvoboj, zbog sumnje da se udvarao njegovoj supruzi. Dvoboj je održan 8. februara 1837. Na jednoj strani je stajao slavni ruski pjesnik, Puškin, a na drugoj D'Antes, osoba koju je Puškin optužio za zavođenje njegove žene. Dvoboji su bili česta pojava u Rusiji i prihvatljiv način, iako godinama nezakonit, branjenja časti među ruskom aristokratijom. Prvo bi pucao jedan učesnik, pa zatim drugi, ukoliko je u stanju. Prvi metak je opalio D'Antes. Pogodio je Puškina u stomak. Ovaj se uhvatio rukom za ranu i pao naprijed u snijeg. Rukama se pridigao na koljena, uperio pištolj i pokušao da opali. Međutim, pištolj je bio pokvašen. Puškin je zatražio da zamijeni pištolj, što mu je i dozvoljeno. Opalio je, ali je metak je samo okrznuo D'Antesa. Puškin je ubrzo prenijet u krevet, gde je ljekar pokušao da mu sanira ranu.

Ipak, Aleksandar Puškin preminuo dva dana kasnije, 10. februara 1837.

 

Poziv
O, ako zbilja, dok je mrak
kad san utiša duše žive,
i s neba padne sjajni zrak
na neme grobne ploče sive..

O, ako zbilja u taj čas
opusti redom grob za grobom,
ja čekam tad na susret s tobom,
ja čekam tad tvoj lik, tvoj glas.

O, dođi mi, kroz noć, kroz san,
onakva kao zadnjeg časa;
Ko led i sva ko zimski dan;
od bola bleda i bez glasa...

O, dođi mi što pre, što pre
ko vetra dah, ko zvuk, il’ tajna.
Ko strašna sen, ko zvezda sjajna,
svejedno je: što pre, što pre!

Ne zovem tebe ja zbog tog
da korim ljude čija zloba
učini kraj života tvog,
ni da pročitam tajne groba,

I ne zbog tog što sumnji roj
u duši nosim: da prebolim,
ne mogu ja; i sad te volim,
i još sam ja ko nekad tvoj.