Iz prepiske, Alber Kami i Rene Šar
Albert Camus o Renéu Charu
Pjesniku kakav je René Char na nekoliko stranica nije moguće izraziti sve što mu dolikuje, no možemo ga barem situirati. Neka djela zaslužuju da – premda bez podrobnosti – iskoristimo svaku priliku za izražavanje zahvalnosti koju im dugujemo. I veseo sam da mi ovo njemačko izdanje mojih najdražih pjesama nudi priliku reći da Renéa Chara smatram našim najvećim živućim pjesnikom, a Bijes i tajnu (Fureur et Mystère) nečim što nas najviše iznenađuje u francuskoj poeziji nakon Iluminacija (Illuminations)i Alkohola (Alcools).
Charova novost je naime očita. Dakako, prošao je kroz nadrealizam, no prije mu je popustio nego mu se predao, samo toliko da uvidi kako je njegov korak sigurniji kada hoda sam. U svakom je slučaju već pri izlasku zbirke Sami ostaju (Seuls demeurent) šačica pjesama dovoljna da se nad našu poeziju podigne slobodan i čist vjetar. Nakon toliko godina u kojima su naši pjesnici, koji su se najprije posvećivali kovanju ”bezvrijednih dekoracija”, spustili lutnju samo za to da na usta prislone trompetu, poezija je postala očišćujućom lomačom. Plamtjela je kao one goreće lomače bilja koje u pjesnikovoj zemlji daje miris vjetru i gnoji zemlju. Naposljetku smo prodisali. Tajna prirode, izvorske vode, svjetlo prodrli su u sobu u kojoj se poezija dotada veselila sjenki i odjeku. Pritom možemo govoriti o pjesničkoj revoluciji.
A toj se poeziji ne bih toliko divio da njezino nadahnuće nije toliko drevno. Char se opravdano poziva na tragični optimizam predsokratske Grčke. Od Empedokla do Nietzschea prenosila se s vrha na vrh tajna, žilavu i rijetku tradiciju koje Char preuzima nakon dugotrajna izginuća. Pod nekim njegovim neodrživim izrazima plamti žar Etne, kraljevski vjetar iz Sils Marie napaja njegove pjesme, kako bi se iz njih razlijegao šum bistre i bijesne vode. Ono što Char imenuje ”mudrost očima punim suza” (la sagesse aux yeux pleins de larmes) tu se, doraslo našim katastrofama, vraća u život.
Ta poezija, koja je drevna i nova, spaja profinjenost i jednostavnost. U jednom samom zaletu nosi dane i tamu. U silnoj svjetlosti, u kojoj se Char rodio, znano je da je sunce kadšto mračno. U dva sata, kad je krajolik iscrpljen od vrućine, zastre ga tamni dah. I tako je svaki put kad se Charova poezija učini mračnom, a to zbog silovita zgušnjavanja slike, zgušnjavanja svjetlosti koja se odmiče od one apstraktne prozirnosti kakvu najčešće zahtijevamo samo zato jer od nas ništa ne traži. A poput polja obasjana suncem, ta tamna točka oko sebe ujedno zgrušava široke pojaseve svjetlosti u kojima se lica razgaljuju. U jezgri je Pjesme pretvorene u prah (Poème pulvérisé), na primjer, tajanstveno žarište oko kojeg nemilosrdno kruže bujice toplih slika.
To je i uzrok zašto nas ta poezija tako pouzdano ispunjava. Posred mraka, kroz koji se pomičemo, nepokretna i obla svjetlost valerijevskoga neba ne bi nam baš ništa koristila. Bila bi nostalgija, a ne pomoć. Tome nasuprot, u neuobičajenoj i oštroj poeziji koju nam daruje Char blješti čak naša tama, iznova se učimo hodati. Taj pjesnik svih vremena govori upravo za naše vrijeme. U središtu je meteža, njegovi izrazi imenuju kako našu nesreću tako i naš preporod: Si nous habitons un éclair, il est le cœur de l’éternel. Prebivamo li u bljesku, ono je srce vječnosti.
Charova poezija prebiva upravo u bljesku, i to ne samo u prenesenom značenju. Čovjek i umjetnik, koji hode jedan uz drugoga, jučer su se predali borbi protiv Hitlerova totalitarizma, a danas raskrinkavanju protustavljenih i saučesničkih nihilizama što razdiru naš svijet. Char je u zajedničkoj borbi uzao na sebe žrtvu, a ne užitak. Etre du bond, non du festin, son épilogue. Biti u skoku, ne na piru, njegovom epilogu. Kao pjesnik pobune i slobode nikada nije prihvatio uslužnost ili brkao, kako sam kaže, pobunu i mušičavost. Nikada neće biti suvišno naglašavati, i svi ljudi svakim danom to potvrđuju, da postoje dvije vrste pobune, jedna od njih najprije pokazuje težnju ropstvu, a druga pak zagriženo traži slobodan poredak u kojem bi, prema famoznim Charovim riječima, kruh ozdravio. Char zna precizno da ozdraviti kruh znači dati mu mjesto nad svim doktrinama i okusima prijateljstva. U tome taj pobunjenik izmiče sudbini brojnih čednih prosvjednika koji su okončali kao policajci ili pomagači. Svagda će se protustavljati onima koje imenuje brusači giljotine. Ne želi zatvorski kruh i kruh će kod njega do kraja imati bolji okus za lutalicu nego za tužitelja.
Razumljivo je dakle kako je taj pjesnik pobunjenika bez teškoće i pjesnik ljubavi. Njegova poezija u njoj čak pušta nježne i nove korijene. Sveukupan aspekt njegova morala i umjetnosti zgusnut je u ponosnu rečenicu iz Pjesme pretvorene u prah: Ne te courbe que pour aimer. Sagni se samo da bi ljubio. Kod njega je doista posrijedi saginjanje i ljubav, koja se pretače po njegovu djelu i, s druge je strane muževna, ima naglaske nježnosti.
I upravo je zato Char u sukobu s najzapletenijom poviješću, poput svih nas, bez bojazni u njoj čuvao i veličao i ljepotu, za kojom nam je upravo povijest budila očajnu želju. A ljepota se rađa iz njegovih divljenja vrijednih Hipnosovih listića (Feuillets d’Hypnos), vruća kao oružje nepokornika, usijana, blistava kao čudnovati križ, ovjenčana plamenovima. Prepoznajemo je dakle takvu kakva jest, ne kao slabokrvnu božicu akademika, nego kao prijateljicu, ljubimicu, svakodnevnu pratiteljicu. To je pjesnik koji nam se usudio usred najteže borbe zavapiti: Dans nos ténèbres, il n’y à pas une, place pour la beauté. Toute la place est pour la beauté. U našoj tami ljepota nema svoje mjesto. Svo mjesto je za ljepotu. Od tog trenutka svaka je Charova pjesma, protustavljena nihilizmu njegova vremena i svima negacijama, određivala smjer nade.
Što bismo drugo mogli zahtijevati od današnjeg pjesnika? Posred naših razorenih tvrđava, dakle zaslugom skrivene i velikodušne umjetnosti, postoje žena, mir i ustrajna sloboda. I daleko od toga da bismo se odvratili od borbe, učimo da je jedino ta iznovice nađena bogatstva opravdavaju. Char nas dakle, ne hoteći to, i samo zato jer nije odbacivao ništa u svojem vremenu, više nego samo izražava: on je pjesnik i naših budućih dana. Premda je samotnjak, on spaja, i divljenju što ga izaziva pridodana je ona velika bratska toplina u kojoj ljudi prinose najbolje plodove. Budimo uvjereni da odsada možemo upravo od djela kakvo je to očekivati sklonište i bistrovidnost. Glasnici su istine, one izgubljene istine kojoj nas odsad približava svaki dan, premda dugo nismo mogli o njoj reći ništa, osim možda to da je naša domovina i da daleko od nje patimo u izgnanstvu. A riječi se naposljetku oblikuju, svjetlost se rađa, domovina će jednoga dana dobiti svoje ime. Danas je neki pjesnik veličajno navješćuje i, da bismo opravdali sadašnjost, već nas opominje da ona jest ”zemlja i rumor posred bezličnih zvijezda (terre et murmure, au milieu des astres impersonnels)”.
S francuskog preveo Mario Kopić
Camusev tekst pisan kao predgovor njemačkom izdanju Pjesmi Renéa Chara 1959. godina (René Char, Dichtungen, S. Fischer Verlag). Na njemački ga je tim povodom preveo Paul Celan.
René Char o Albertu Camusu
Volio bih progovoriti o prijatelju
U više od deset godina, otkada sam povezan s Camusom, pri misli na nj u spomen mi se često vraća velika Nietzscheova rečenica: ”U pisanje sam uvijek ulagao sav svoj život i svu svoju osobu. Nije mi znano što bi mogli biti samo intelektualni problemi”. I u tome je razlog neokrnjene, po mjeri stvorene snage Alberta Camusa i također njegove neprestano napadane slabosti. A nadati se treba da se sa zvonika istine, koji ne otkucava svaki sat, nego samo ljepotu i dramu vremena, po slabo osvijetljenim stepenicama još uvijek može spustiti kakav Mihael, koji će unatoč vlastitim sumnjama pred porodicom totalitarista i pironovaca potvrditi vrijednost odlika mučene svijesti i osvježujuće borbe. Mislim da mogu o Camusovu djelu reći: ”Tu, na tim nesretnim poljima, gorljivi plug otvara zemlju, unatoč zabranama i unatoč strahu”. Oprostite mi na ovakvoj uznesenosti; volio bih progovoriti o prijatelju.
Kada je Camus pogođen ili stisnut u kut, ne izvlači se pomoću zlobe, koja unatoč očišćujućoj snazi ima tu nelagodnost da svojemu korisniku oblikuje lice slično grimasi smrti. Njegove oštre riječi odbacuju ponižavanje protivnika, preziru podsmjeh. Među njegovim dobrim osobinama, neovisno o tomu koliko ih gusta sunčeva zraka osvjetljuje, najviše zadovoljstva pobuđuje to da se nikada ne sprijateljuje sa samim sobom. To jača njegovu pozornost, prinosi veću plodnost njegovoj strasti. Njegova osjetljivost mu začudno koristi kao upaljač i kao štit, koju angažira upravo svu. I naposljetku, pri odlučnoj prednosti, odnosi samo umjerenu pobjedu, od koje se naglo odvraća kao slikar od svoje palete, a ne kao ratobornik od svojega oružja. Camus rado okretnim korakom hodi po ulici grada kada je, milošću mladosti, obasjava sreća.
Samo prijateljstvo koje zna zabraniti nepromišljeno patroliranje kod drugoga, kada duša drugoga treba odsutnost i udaljeno kretanje, sadrži sjeme besmrtnosti. Upravo to prijateljstvo bez zlih misli prihvaća neobjašnjivo u ljudskim odnosima, poštuje prolaznu neugodu u njima. U postojanosti iskušenih srdaca prijateljstvo ne vreba niti istražuje. Sad tihe sad brbljive lastavice dijele bezgraničnost neba i istu nadstrešnicu.
Tekst René Chara napisan prilikom proglašenja Camusa Nobelovcem. Tekst je objavljen u prilogu Figaro littéraire od 26. oktobra 1957.
S francuskog preveo Mario Kopić
[Albert Camus / René Char, Correspondance 1946-1959, Paris: Gallimard, 2007.]
Mario Kopić, Libreto