“Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat”
Zulfikar Zuko Džumhur, bosanskohercegovački i jugoslovenski putopisac, slikar i karikaturist, rođen je 24. septembra 1920. godine u Konjicu, u uglednoj porodici vjerskih službenika (imama).
Osnovnu školu završio je u Beogradu gdje mu je otac Abduselam radio kao imam, a višu gimnaziju je završio u Sarajevu. Likovnu akademiju je završio u klasi Petra Dobrovića.
Prve crteže objavio je u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator u Ježu, Borbi, Vetrenjači, Politici, Oslobođenju, NIN-u… Objavio je vise od 10.000 karikatura.
Jedan trebinjski beg, uži zemljak pisca ove knjige, priznao je, pre 100 godina jednom Austrijancu da nikad u svom dugom vijeku nije bio ni do Dubrovnika, od koga ga dijeli svega dvadesetak kilometara druma. Kad se Austrijanac tome začudio, beg mu je rekao: „Nema veće planine od kućnoga praga, gospodine!”
Ovim riječima počinje uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura „Nekrolog jednog čaršiji”, koju je davne 1958. izdala sarajevska „Svjetlost”. Za ovu najslavniju Džumhurovu knjigu književnik Miljenko Jergović kaže da nije samo putopis, već i „zakasneli oproštaj s imperijom koja je četiri stoljeća vladala Bosnom i Hercegovinom i koja je iza sebe ostavila brojne tragove na toj zemlji i na ljudima, te sa onom drugom carevinom, koja je vladala deset puta kraće, ali su njeni tragovi svježiji”.
„Za vrijeme u kom je napisan, taj je bosanski i maloazijski putni amarkord morao djelovati prilično reakcionarno, ako ga je iko ozbiljno pročitao, i ako su ga, uopšte, i bili u stanju čitati mimo predrasude o vicmaheru Zuki i njegovom lahkom bivanju u našoj samoupravnoj zajednici”, kaže Jergović, dodajući da je predgovor za knjigu napisao drugi veliki turkofil, Ivo Andrić.
Samo tada, i nikada više, Andrić je nekome pisao predgovor, čuvajući se mudro da se savremenicima ne zamjeri, hvaleći ih. A Zuki se nije mogao zamjeriti, jer je Zuko, kaže Jergović, bio i gospodin i pametan pisac, pa mu se Andrić nije u očima smanjivao kada ga je u predgovoru hvalio.
Andrić u predgovoru za Džumhurovu knjigu, piše: „…sva je ova knjiga u službi čovjeka, bilo da ga prikazuje u složenim prilikama sadašnjice, bilo u prošlosti, i zato – bliska ljudima. Čitajući je, putovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imaćete jednog umjetnika živa duha i bogatog srca.“
„S jedne strane, sve je u njemu bilo starovremeno: musliman po stambolskome i bečkom kalupu, koji se pisanju učio preko sentenca i mudrosti istočnoga svijeta, među koje bi udijevao anegdote za koje čitalac nikada nije mogao biti siguran jesu li to stvarni događaji ili ih je Zuko Džumhur izmislio kao neku paralelnu stvarnost. S druge strane, bio je Beograđanin, jedan od onih koji su u pedesetima stvarali atmosferu toga grada, njegovu liberalnu auru i mangupsku naraciju“, piše o Zuku Miljenko Jergović.
Zuko je objavio desetak knjiga među kojima Pisma iz Azije, Hodoljublja, Putovanje bijelom lađom… Napisao je scenarije za tri igrana i četiri dokumentarna filma, te scenariji za TV seriju Probisvijet. Uradio je preko 30 scenografija za pozorište. Radio je i serije televizijskih putopisa pod nazivom Hodoljublja koje je s Mirzom Idrizovićem radio za sarajevsku televiziju, a koje se pamte kao prvorazredna autorska kreacija.
“Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat”, rekao je jednom Zuko Džumhur, kom je cijeli svijet bila domovina, a sav ljudski rod njegova porodica.
Hodoljubio je Zuko svijetom, zapisivao i pričao, spajao ljude i rušio granice. Govorio je svima razumljivim, narodnim, pitkim jezikom i objašnjavao i najsloženije pojmove iz svijeta umjetnosti, prirode, geografije, historije, društva i politike, zbog čega je bio blizak i cijenjen u svim slojevima društva, kako akademskim, tako i narodnim.
“Pojavio bi se iznenada, nasmijan, u svojim farmerkama i ogrnut setland džemperom, sa kratko podšišanom bradom, pa se svima činilo kao da im je stari poznanik ili dajdža ili amidža. A onda bi nestajao u neki samo njemu znani svijet. Tako su Zuku slikara, karikaturistu, pisca, slikopisca i hodoljubca svi svojatali, a on je bio samo svoj, neuhvatljiv i tajanstven. Kod njega sam učio “visoku školu marifetluka” dugi niz godina… samo sam jedno shvatio: da se u tom duhovnom i božanski darovitom mudracu sretno susreo istok, zapad, sjever i jug: Afrika, Azija i Evropa.” – zapisao je Mirza Idrizović.
Zulfikar Zuko Džumhur preminuo je 27. novembra 1989. godine u Herceg Novom, a ukopan, 29. novembra, po vlastitoj želji, u rodnom Konjicu, na tadašnji Dan Republike, posljednji koji je obilježen u svim republikama SFRJ.
Bibliografija
1. Nekrolog jednoj čaršiji, Svjetlost, Sarajevo 1958.
2. Pisma iz Azije, Prva književna komuna, Mostar 1973.
3. Hodoljublja, Znanje, Zagreb 1982.
4. Putovanje bijelom lađom, Sarajevo 1982.
5. Izabrana djela Zuka Džumhura, 1-7 (Nekrolog jednoj čaršiji, Pisma iz Azije, Putovanje bijelom lađom, Hodoljublja, Pisma iz Afrike i Evrope, Stogodišnje priče, Adakale), posthumno, Sarajevo, 1991.