Na mobitelu, na majici, na šalici, na bedžu, pokatkad i na ušima – utažujem svoju želju za mačkovitim stvarima, datotekama, pikselima, kada ih već nemam u krilu. Kada na ulici spazim mačku, nestajem prateći nevidljivu Arijadninu nit. Ipak, nakon nekoliko koraka se zaustavljam prekorivši dijete u sebi.
Srećom, u mom vidokrugu se pojavila topla, predeća knjiga, na čijim stranicama mogu bez grižnje savjesti pratiti mačke, ne razmišljajući previše o tome kamo će me to odvesti. Opsežni zbornik radova Mačkozbornik: od Bastet do Catwoman Suzane Marjanić i Rosane Ratkovčić (Naklada Jesenski i Turk i Kulturno informativni centar, Zagreb, 2022.) okuplja raznolike priloge u čijem je fokusu mačka, njezina percepcija i pojavnost u različitim kulturama, umjetnosti, jeziku, mitologiji i pričama. Poseban pečat zborniku su prilozi posvećenih mačkoljubaca u završnom poglavlju. Da bih saznala više o stvaranju ovoga zbornika, odlučila sam porazgovarati s njegovim urednicama, Suzanom Marjanić i Rosanom Ratkovčić.
Za početak, kako je došlo do ideje za ovaj zbornik?
SM: Svakako je poticaj krenuo od kulturne animalistike koju je kod nas devedesetih inicirao Nikola Visković, prvi naš zooetičar. Nadalje, podnaslov s felinološkim slijedom od antropozoomorfne, mačkoglave boginje Bastet preko antropomorfne neotenijske Hello Kitty do mitske kiborginje, antropozoomorfne Catwoman, posvećen je velikoj mačkoteoretičarki Katharine M. Rogers koja je za podnaslov svoje knjige The Cat and the Human Imagination: Feline Images from Bast to Garfield iz 1998. godine odabrala Garfielda. Mi smo se ipak odlučile za Catwoman kako bismo zadržale femininu priču u okviru mačje sudbine povezane sa svim onim Drugima obilježenima kao poniženima i povrijeđenima.
Za razliku od mačkoantologije Macani razni: sastavci, mahom vedri – mic po mic (1996.) Gige Gračan i mačkoknjige Irene Lukšić Klasici ostavljeni mačkama: pokušaj drugačijega čitanja književnih tekstova (2015.) koje su centrirane na književnu animalistiku, naš je urednički Mačkozbornik nastojao obuhvatiti mačji rakurs koji se pored umjetnosti i kulture odnosi i na život iz mačjega rakursa – na udruge usmjerene na spašavanje mačjih života, kao npr. mačji dom Stari Maček u Hrušovljanu. Nadalje, Kalina Zahova pisala je o slobodnoživućim mačkama u Bugarskoj, Sanna Lillbroända-Annala o slobodnoživućim mačkama na/u Rodosu, Marina Tkalčić i Vanesa Vara o udrugama Devet života, Sklonište dobrote, S.O.S. Cat, Prava šapa i Pomoć macama na hranilištu – Zadar.
RR: Za mene je Mačkozbornik također bio jedan od iskaza ljubavi prema mački koja je 15 godina bila moja stalna pratiteljica, prijateljica i drugarica, a ono što sam u tom vremenu od nje naučila o složenosti mačje osobnosti, od profinjenosti do divljaštva, koji se međusobno ne isključuju, potaknulo je moj interes za mogućnosti koje mačka kao simbol i motiv, sa svim raznolikim aspektima svoje osobnosti, može predstavljati u različitim kulturalnim istraživanjima. Mačke, nažalost, žive kraće od ljudi; moja drugarica napustila me je prije završetka i objavljivanja Mačkozbornika, pa za mene on predstavlja i posebnu posvetu našem zajedničkom životu i odnosu. Zato se među likovnim prilozima Mačkozbornika nalazi i jedna njezina fotografija.
Koliko dugo je trajalo prikupljanje radova i čime ste se vodile prilikom selekcije?
SM: Mačkozbornik je pokrenut kao egalitaran „zbor“ mačkotekstova; dakle, nijedan tekst u dvogodišnjem prikupljanju radova nije odbijen, već su neki, ako je to bilo potrebno, zamoljeni za mačkodorade. Tu smo se vodile Orwellovim esejom Zašto pišem, pa nam je itekako bilo bitno da ohrabrimo i osnažimo mačkopisanje, odnosno kulturnoanimalističko pitanje „Zašto pisati o mačkama?“ Na primjer, dugo smo čekale mačkoesej Vladimira Dodiga Trokuta jer, kako je rekao, to je ipak za njega kao disleksičara bio performans pisanja. Dugo smo čekale i prijevod s ruskog jezika mačkofolklorističkoga teksta Aleksandra Gure, gdje je s financijskom pomoći priskočio KIC. Naime, Aleksandar Gura iz Instituta za slavistiku Ruske akademije znanosti dragulj je u zoofolklorističkim proučavanjima s obzirom na to da je napisao knjigu Simbolika životinja u slavenskoj narodnoj tradiciji i u vrijeme pisanja te knjige obradio je tada mu dostupnu zoofolklorističku građu u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.
RR: Kada smo sakupile pristigle tekstove, organizirale smo ih u poglavlja prema temama kojima se pojedini tekstovi bave. Tako da smo na kraju dobile 10 poglavlja, odnosno devet sadržajno povezanih cjelina, kojima smo dodale 10. poglavlje, koje smo nazvale Mačji post scriptum, a koje okuplja različite kraće mačkopriloge (među njima je i spomenuti mačkoosvrt V. D. Trokuta). Većina tekstova opremljena je likovnim prilozima prema izboru samih autorica i autora. Za naslove poglavlja izabrale smo i prilagodile različite poznate zoo-uzrečice povezane s mačkama u svakodnevnom govoru (Mačjih devet života, Povući mačka za rep, Mačka i vruća kaša, Mačji kašalj, Mačje oči) ili neke poznate naslove i nazive iz umjetnosti ili popularne kulture povezane s mačkama (Mačak kod Tiffanyja, Mačak u čizmama, Cerigradska mačka, Hello Kitty). Uz početak svakog poglavlja odabrale smo citate neke poznate autorice ili autora koji se osvrću na različita mačja svojstva i posebnosti njihovog odnosa s ljudima, od tajanstvenosti do superiornosti. Citat koji bih izdvojila je onaj Leonarda da Vincija: „I najmanja mačka je remek-djelo“. Ovaj citat dobro sažima ideju – koja se, mislim, provlači kroz Mačkozbornik – da svi ti objavljeni tekstovi, istraživanja i teorije, predstavljena likovna i književna djela, ne mogu dokučiti tajnu mačke koja spava u fotelji.
U svijetu zaluđenosti kratkim formama, posebice videima u kojima su glavne akterice mačke, odlučile ste sastaviti poprilično obiman zbornik. Kome je Mačkozbornik namijenjen, postoji li njegov idealni/a čitatelj/ica?
RR: Kratke forme kao što je video i slične forme koje su prilagođene objavljivanju na društvenim mrežama osobitost su suvremene popularne kulture i svi ih dobro poznajemo. Jedna je od njihovih osobina da su prolazne i da se brzo zaboravljaju, a to potiče potrebu za stalnom novom produkcijom, što dovodi do zatrpanosti takvim sadržajima, koja ih onda obezvrjeđuje. Zato mislim da knjigu ne može ništa zamijeniti u njezinoj trajnoj dostupnosti i jedinstvenosti, a čitanje knjige smatram osobito vrijednim iskustvom, koje se sve više gubi, dok nam sve nove tehnološke mogućnosti nisu pružile odgovarajuću zamjenu. U tom smislu čitanje knjige možemo prepoznati i kao neki subverzivni postupak, koji se može usporediti sa subverzivnim osobinama mačke i njezine simbolike.
Izum pisma dogodio se oko 5000 godine p.n.e., a to je vrijeme kada su mačke postale pratiteljice ljudi, pa i u tome možemo vidjeti poveznicu između pisma, knjige i mačaka. Zato je Mačkozbornik namijenjen svim ljubiteljima/cama knjiga i mačaka. U uvodniku samnapisala sam da bismo možda mogle zaključiti „da postoji jedna Mačja internacionala, odabrano društvo žena i muškaraca koji prepoznaju i cijene posebnost mačka i spremno se stavljaju u službu ovih jedinstvenih bića, koji se međusobno ne poznaju, ali se lako prepoznaju i koji možda mogu predstavljati skriveni potencijal za neke buduće zajedničke akcije.“ U tom biranom društvu vjerojatno se nalaze i čitateljice i čitaoci Mačkozbornika.
SM: Ono što nas je ugodno iznenadilo je interes Dejana Ajdačića, filologa, etnolingvista, folklorista, teoretičara i prevoditelja, koji je u sklopu Komisije za folkloristiku Međunarodnoga komiteta slavista pokrenuo ciklus online predavanja zainteresiranih folklorista, etnologa i kulturnih antropologa/inja na fokusiranu temu o mačkama u slavenskoj narodnoj tradiciji. Bio je upravo potaknut poglavljem o etnomačkama našega Mačkozbornika, gdje je objavljen i spomenuti prijevod teksta Aleksandra Gure o simbolici mačke u slavenskoj etnotradiciji uz tekstove Tihomira Đorđevića, Ivice Kiprea, Iryne Oğijenko, Dariye Pavlešen i Biljane Sikimić. Gotovo da smo postali online Klub mačkoteoretičara / mačkoteoretičarki.
Najviše članaka u zborniku potpisuju upravo žene, a i sam podnaslov zbornika naglašava rodnu komponentu. Zašto je toliko snažna poveznica između žena i mačaka?
RR: Podnaslov zbornika Od Bastet do Catwoman, kao što smo već istaknule, izabran je zato što pokazuje kontinuitet od mačkoglave boginje do mačkoglave superjunakinje, gdje Catwoman ponavlja isti motiv žene s mačjom glavom star oko 5000 godina. Kontinuitet ovoga motiva možemo povezati s usporednim kontinuitetom pronalaska pisma i prisustva mačaka kao pratiteljica ljudi spomenut u prethodnom odgovoru.
Dobro ste primijetili da podnaslov zbornika naglašava rodnu komponentu, da najviše članaka potpisuju žene i da je snažna poveznica između žena i mačka. Ali više sam sklona mišljenju da ta poveznica između žena i mačaka predstavlja kulturni stereotip koji je postao toliko uobičajen da se više ne dovodi u pitanje, a mislim da, kao i svaki stereotip, ima zapravo diskriminatornu ulogu. Da bih ga potvrdila, mogu se samo koristiti drugim uobičajeno prihvaćenim stereotipima. Zato bih ovdje radije spomenula neke tekstove iz zbornika koji se bave upravo rodnim stereotipima, na primjer tekst Igora Gajina koji se bavi temom Catwoman kao popkulturnom reprodukcijom stereotipa o ženama i mačkama, ili tekst Tomislava Oroza koji kroz analizu lika žene-mačke u filmu Ljudi mačke (Cat People) iz 1942. godine pokazuje stereotipne animalne predodžbe Balkana stigmatizirane motivom kulturne rudimentarnosti koje imaju ishodište u tadašnjoj američkoj kulturi.
SM: Tu su, što se tiče rodnoga pitanja, zanimljivi i prijevodi dva ukrajinska mačkoteksta. Tako prevoditelj Josip Ralašić u tekstu „Slika mačke u ukrajinskoj folklornoj slici svijeta“ Iryne Oğijenko navodi da je imenica „кіт“ u ukrajinskom jeziku muškog roda (mačak). No, on se u prijevodu odlučio za imenicu ženskoga roda (mačka), i to kako bi odgovarala „duhu“ hrvatskoga jezika s obzirom na to da imenica mačak, za razliku od ukrajinskoga, u hrvatskom jeziku nosi rodni specifikum. Na činjenicu rodne oznake imenice кіт i mačka osvrnula se i autorica u samom tekstu. Nadalje, Dariya Pavlešen pak u svome tekstu „Kako izgleda ukrajinski mačak u vreći?“ zadržava ukrajinskoga mačka.
Inače, 23 je suradnika, a 35 suradnica, ako smo dobro prebrojile, tako da je omjer rodnoga pisanja o mačjem rakursu, kako bi napisao Željko Kipke – inače poznat po transferu citata Jeana Cocteaua o tome kako „više voli mace od pasa jer ne postoje policijske mace“ – gotovo simetričan ili tu negdje.
Kroz dosta članaka provlači se tema čovjekova odnosa prema mački. Nekako je neizbježno primijetiti da, kada govorimo o životinjama, govorimo i o sebi. Što možemo naučiti od mačaka?
RR: Najvažnija stvar koju sam načula od moje mačje drugarice je da je verbalna komunikacija precijenjena. Naučila sam koliko je velik raspon osjećaja, iskustava, sadržaja, koji se mogu prenijeti neverbalnim putem. Naučila sam i neke tajne neverbalne komunikacije koje vam neću ovdje otkriti, a nažalost sam primijetila i da sam s gubitkom svoje drugarice izgubila neke od tih vještina. Kao još neke mačje pouke o ponašanju spomenula bih smirenost, strpljivost, samostalnost i samodostatnost. Znanstvena istraživanja pokazuju da se oko 70% komunikacije među ljudima odvija neverbalno, pa u tom smislu možemo primijetiti kako nas danas uobičajena komunikacija na društvenim mrežama i digitalnim platformama lišava tog bitnog iskustva neverbalne komunikacije, što zapravo predstavlja degradiranje naših međusobnih odnosa, pri čemu digitalna komunikacija ne pruža odgovarajuću zamjenu.
U zborniku imamo priliku zaviriti i u druge kulture, saznati kako se prema mačkama odnose u svijetu. Postoji li neka mačja oaza u Hrvatskoj koja vam se urezala u sjećanje?
RR: Spomenula bih svakako na prvom mjestu Mačji dom „Stari maček“ u Hrušovljanu, pored Volodera, koji su pokrenuli gospođa Ljiljana Horvat-Komerički i njezin suprug Josip Komerički, a upravo smo tekst gospođe Ljiljane izabrale kao uvodni tekst kojim se otvara Mačkozbornik. Ljiljana opisuje svoje iskustvo spašavanja bolesnih i ozlijeđenih uličnih mačaka i potrebu za njihovim trajnim zbrinjavanjem, zbog čega ona i suprug odlučuju sagraditi posebnu kuću koja će predstavljati trajni dom za mačke koje nakon spašavanja od teških bolesti i ozljeda nisu više mogle biti vraćene na ulicu. Istaknula bih da je osnivanje Mačjeg doma „Stari maček“ osobni poduhvat ovog bračnog para, vlastitim sredstvima, bez današnjih uobičajenih postupaka osnivanja udruga kao polazište za traženje sredstava, poticaja i pisanja EU projekata.
Mačji dom „Stari maček“, smješten u prirodi, zaista predstavlja jedinstvenu oazu za mačke koje ovdje žive u miru, bez opasnosti od zlonamjernih osoba i motornih vozila, i uz stalnu brigu za njihovu udobnost, hranu, vodu i zdravlje. Poštuje se osobnost svake mačke i svaka može odabrati način života i prostor koji joj najviše odgovara, ovisno o tome da li više voli samoću, mačje ili ljudsko društvo. Otkada sam upoznala Ljiljanu i Josipa, svake godine s veseljem i zadovoljstvom posjećujem njihovu mačju oazu, podržavam ih i želim da i dalje uspješno održavaju ovo jedinstveno mačje sklonište.
SM: Možda da spomenem i malu oazu Udruge Šinterice dobra srca iz Koprivnice, neposredno pored Galerije AK, jer uz sve naše njegovane razmažene debele mačke, na svijetu nažalost postoje milijuni mačaka koje su napuštene, izgubljene, gladne, zlostavljane i bolesne, o kojima nitko ne brine. O takvim mačkama su u našem zborniku pisale, primjerice, Kalina Zahova i Sanna Lillbroända-Annala.
Kakve su dosadašnje reakcije na zbornik?
SM: Ponovo spominjem folklorista Dejana Ajdačića, koji nas je zaista iznenadio svojom prijateljskom, kolegijalnom reakcijom i koji je pokrenuo online ciklus mačkopredavanja i prikupljanje radova za folkloristički „mačkozbornjak“. Nadalje, tu su iznimne fotoreakcije na vizual Mačkozbornika koje su nam slali suradnici i suradnice, tako da smo odmah pri objavljivanju na Facebooku imale malu mačkofoto-izložbu, i to zahvaljujući Vesni Juriško iz Naklade Jesenki i Turk. Prvi je reagirao sa svojom devetoimenom mačkom Boris Beck, koji je inače u Mačkozborniku napisao tekst o 4004 mačke Nicka Cavea.
Dakle, što se tiče devetoimene Borisove mačke, priča ide ovako: “Mačka s devet imena: kad su je omacili, uvedena je službeno kao Mona, što je po dolasku u našu kuću bilo službeno promijenjeno u Pucca, ali nikad je tako nismo zvali. Najviše je Gunca (skraćeno od Bjegunica, uvijek gleda kako bi klisnula), jedna kći je zove Bébé i Gospođa, druga Mačkurina/Mačkurinica, a ja Macon (kad se otkrilo da su nam u susjedstvu masoni, uočili smo da ima bijeli trokut na licu) i Cvetković Maček… inače, odaziva se samo na Maca…”
Sve to pokazuje, kako navodi Eliot na samom početku pjesme „Kako okrstiti mačka“ da je proces imenovanja mačke važan i ozbiljan: „Okrstiti mačka nije baš lako / I nije to igra za dokoni dan“. K tome, Eliot poučava čitatelje, kako navodi Ljubica Matek u tekstu o njegovoj zbirci pjesama Knjiga starog mačka o mačkama svakodnevnim (1939.), da mačka mora imati tri imena: javno ime „što znade ga svako“, ime koje se mački sviđa „posebno ime / Dostojanstva puno – da se ponosi njime,“ te tajno ime koje nitko nikada neće znati, a odraz je mačje duše.
Na kraju zbornika čitatelje/ice očekuje i mala provjera znanja. Uz interaktivnu prirodu zbornika, vrlo širok spektar tema i gorde mačje portrete, stvarno se može reći da je ovo prava knjiga za sve mačkoljupce. Planirate li možda novi zbornik posvećen nekoj kulturnoanimalističkoj temi?
SM: Već smo spomenule da Dejan Ajdačić planira objaviti folkloristički mačkozbornik u slavenskim kulturama gdje nas je figura mačke – za koju je sociolog Marcel Mauss istaknuo da je jedina životinja koja je uspjela pripitomiti ljude – povezala u ovoj globalnoj krizi gotovo panslavenski (da prizovem egalitarizam bez granica Jurja Križanića). Pritom je nakladničku podršku dobio kod Dražena Tončića iz Durieuxa, što i nije čudno jer sam na njihovim policama jednom davno vidjela jednu iznimnu mačkoenciklopediju koja, nažalost, nije prevedena. Osim toga, kako sam u Institutu za etnologiju i folkloristiku na kulturnoanimalističkom projektu, s kolegicama i suradnicima radimo na tim predivnim temama, ili kao što bi D. B. Indoš rekao, „zasluženim“ temama. Svakako bih voljela spomenuti i ekofeminističke radove koje pišem s Goranom Đurđevićem gdje se uvijek nađe i tzv. mala i velika mačkotema, kao što je npr. tekst Petre Belc o filmskim mačkama i feminističkoj kritici zoomorfizma na filmu u zborniku radova o ekofeminizmu iz 2020. godine.
RR: Ja sam povjesničarka umjetnosti koja ponekad napravi izlete u kulturalna istraživanja, što bi se nekoć vjerojatno cijenilo kao renesansna širina interesa i znanja; međutim, u današnjim strogim akademskim zahtjevima to je postalo nepoželjno i ograničavajuće za napredovanje u akademskoj hijerarhiji. Zbog toga se ne planiram više baviti kulturnoanimalističkim temama, ali mogu reći da, kada bih birala neku životinju kao temu nekog mogućeg budućeg kulturnoanimalističnog zbornika, izabrala bih magarca, koji je stoljećima bio neophodan, skroman i vrijedan pratitelj ljudi u njihovim svakodnevnim poslovima, a danas je potpuno marginaliziran, zanemaren, često prepušten mučenju i zlostavljanju.
Autorka: Paula Ćaćić/ VoxFeminae