foto: ProRent Facebook
“Budžetska izdvajanja za oblast kulture su sramno mala, a da stvar bude gora u rebalansima budžeta koji slijede će po nepisanom pravilu prvo ona biti skresana. Lično smatram da to nije dobro. Svi znamo da škripi na sve strane”
Piše: Jelena Jevđenić
Zbog pandemije korona virusa u BiH je bez posla ostao veliki broj ljudi. Trenutno su najugroženiji sektori su oni iz oblasti uslužnih djelatnosti koji svoju egzistenciju uglavnom zarađuju od procenta pruženih usluga, a toga sada nema. Veliki broj zaposlenih u restoranima, trgovinama, kafićima, frizerskim salonima su u neizvjesnosti kako dalje.
No, šta je sa kulturnom scenom? Umjetnici, ali i brojni radnici bez kojih kulturni sektor ne bi mogao funcionisati, preko noći su ostali bez posla. Prilikom uvođenja mjera zaštite, prva mjera koja je donesena je zabrana javnog okupljanja i zadnja je koja će biti ukinuta.
Napredne zemlje su pokrile i kulturni sektor u vrijeme globalne pandemije, tako je vlada Njemačke odvojila 50 milijardi eura pomoći umjetnicima i drugim kulturnim radnicima.
Ministarka kulture Njemačke Monika Gruters izjavila je da je pogođen veliki broj radnika iz ovog sektora. “Umjetnici nisu samo neophodni, već su od vitalnog značaja, naročito sada. Znamo za tegobe i znamo za očaj. Kulturni sektor je posebno pogođen zbog velikog broja umjetnika koji su samozaposleni i koji trenutno imaju poteškoće u prikupljanju sredstava za život.”
Kulturni sektor zapošljava mnogo radnika, pa iako su najvidljiviji izvođači i umjetnici, postoji i ogroman broj radnika „iza scene“.
Tako je i s velikim brojem radnika koji su zaposleni u kompanijama koje se bave tehničkom realizacijom manifestacija (koncerata, korporativnih događaja, prezentacija, promocija, konferencija, sportskih događaja i sl.) a kojima je direktno ugrožena egzistencija mjerama zaštite. Nevidljivi prilikom održavanja događaja, nevidljivi su i u pandemiji.
Da bi bio održan jedan kulturni događaj na otvorenom, s jednom binom, potrebno je oko dvadeset radnika da bi publika uživala, audio i vizuelno. Pritom, ovaj broj zaposlenih na nekoj manifestaciji se ne odnosi na organizatore i na izvođače, već samo na radnike potrebne za tehničko izvođenje programa.
Samo za jedan koncert, na primjer, angažovani su radnici raznih profila, kao što su rigeri (ljudi koje rade na konstrukciji bina), minimum jedan električar, tehničari (light tehničari, tj. tehničari za rasvjetu, audio-tehničari, video-tehničari), šef tehničar na bini, osoba koja komanduje svim tehničarima u toku realizacije programa, monitoring tonac, režija (ljudi koji su u šatoru ispred bine; glavni tonac, glavni lajter, glavni video-mikser), kamerman za prenos slike uživo na manifestaciji za publiku koja je daleko od bine, fotograf.
Na svjetskom nivou, jedan koncert planetarno popularnog benda, za organizaciju koristi rad 50 pa čak i do 100 ljudi.
Koliki su gubici i kolika je neizvjesnost egzistencije ovih radnika pitali smo Ninoslava Dobrijevića – Tikija, muzičkog producenta i glavnog menadžera audio- produkcije u kompaniji ProRent.
Prema njegovim riječima, veliki broj zaposlenih koji su dio tzv. Entertainment biznisa, tj. ljudi koji rade na realizaciji raznih događaja su u velikom problemu.
„Kada posjećujete neki koncert (fokusirajmo se na to) vi vidite finalni šou. Vidite izvođače na sceni, ljude koji su vam prekontrolisali ulaznicu i šankere koji su vam poslužili piće. Tek poneko primijeti i onu neku kućicu nasred livade i nekoliko ‘likova’ koji se vrzmaju oko nekih svijetlećih uređaja. A to je samo vrh ledenog brijega. Naime, u tehničkoj realizaciji prosječnog ‘open air’ koncerta (produkciji) učestvuje u prosjeku 10 do 20 ljudi. Za veće događaje i više. Tu su ton-majstori, tonski tehničari, majstori svjetla, videa, njihovi tehničari, rigeri koji izgrade montažnu građevinu nasred livade i obezbijede da to sve bude sigurno za posjetioce, te čitava transportna logistika, vozači kamiona, viljuškara, itd. Ne zaboravite da iza tih deset ili dvadeset ljudi stoji isto toliko porodica. Ako imate u vidu ovo što sam rekao, kristalno je jasno da u periodu kada se koncerti ne održavaju ni rental/produkcijske kompanije koje pružaju ove usluge nemaju posla. Samim tim ni prihoda.“
Dobrijević dalje ističe da je najveći dio ovih kompanija u kreditima zbog nabavke opreme i da je ovaj period špic sezone kada rental-kompanije zarađuju novac od koga se živi tokom cijele godine. To se naravno odražava dalje i na radnike koji su zaposleni ili angažovani u tim kompanijama, te su se u ovoj pandemiji našli u jako teškom položaju.
„Glavni problem većine ljudi u ovom poslu je što su oni uglavnom ‘Freelanceri’. Ljudi koji imaju veliko znanje na relativno malom tržištu i za čije se usluge u normalnim okolnostima svi otimaju. U normalnim okolnostima ja bih u ovo doba godine imao bukirane sve vikende do početka oktobra. Trenutno nemam niti jedan. Budući da je status Freelancera jako loše zakonski regulisan, većina ovih ljudi radi na osnovu ugovora o djelu, što praktično znači da nemaju nikakvu vrstu stalnog radnog odnosa, a samim tim ni adekvatnu zakonsku zaštitu. Oni, pak, koji su vezani za rental-kompanije imaju bar neku vrstu zaštite, jer neke kompanije iz sopstvenih rezervi finansiraju svoje ljude svjesni da ne mogu bez njih, kada sve ovo prođe. Neke od tih kompanija se opet prave mrtve što implicira da će veliki broj takvih nakon svega ovoga i prestati s radom. Nadam se da griješim, ali trenutno nemam osnova za razmišljanje u pozitivnijem smjeru.“
Da postoji alternativa za ovu vrstu posla u vrijeme pandemije Dobrijević navodi primjer kompanija u Sjedinjenim Američkim Državama i Španiji gdje su države iskoristile kapacitete rental-kompanija, te radnici ovog sektora uspjevaju da održe svoj posao i primanja.
„Mislim da je ključ rješavanja ovog problema u inicijativi rental-kompanija prema državi i pronalaženju najboljih mogućih rješenja koja bi se mogla ogledati u angažovanju materijalno-tehničkih sredstava rental-kompanija u sklopu mjera borbe protiv pandemije. Naime, mi smo u stanju izgraditi određene vrste objekata, sanitarnih koridora, obezbijediti napajanje i distribuciju električne energije u takvim uslovima, itd. Do mene su došle vijesti da su neke od kompanija u USA i Španiji angažovane od strane državnih organa u ovakvim misijama. Šta će biti i da li će se desiti nešto slično tome i kod nas, ostaje da vidimo. Naravno, mi imamo tehničke mogućnosti i za održavanje „koncerata na daljinu“, ali opet ostaje na nadležnima da procijene da li je ta vrsta djelovanja potrebna i poželjna kako bi se pomoglo stanovništvu koje, zbog uskraćivanja svakodnevne rutine, psihički trpi i lagano puca po šavovima.“
Ninoslav Dobrijević – Tiki foto: privatna arhiva
Kulturni sektor je i prije pandemije bio u jako lošem položaju, a ovom krizom je još dodatno pogođen. Mnogi bh. kulturni radnici su mišljenja da će izdvajanja za ovaj sektor biti prva koja će biti umanjena kada se krene s novim rezovima budžeta, a jasno je svima da će do toga doći.
„Budžetska izdvajanja za oblast kulture su sramno mala, a da stvar bude gora u rebalansima budžeta koji slijede će po nepisanom pravilu prvo ona biti skresana. Lično smatram da to nije dobro. Svi znamo da škripi na sve strane. Vidimo da se dijeli pomoć medicinarima koji ulažu nadljudske napore da spasu stvar, ali… mišljenja sam da država ne može da funkcioniše tako što se u stanju potrebe donose ad hoc rješenja. Takvim postupcima se stvari samo krpe i trenutno spašavaju, ali dugoročno gledano problem postaje samo veći. Bez jasno definisane strategije razvoja kulture i ispunjavanja ciljeva postavljenih u istoj – nema nam napretka.
Siguran sam da će doći do određenih akcija s ciljem spašavanja privrede. Isto tako će i kompanije koje se bave ovim poslom biti dio toga. Pravnik nisam. Ni ekonomista. Ono što znam je da se ovdje radi o specifičnom načinu angažovanja i rada uopšte, te da bi neke od tih mjera trebalo prilagoditi tim specifičnostima. Šta će se konkretno desiti, ostaje da vidimo“ naveo je Dobrijević.
Autor: Impuls