Voda, kad ide nizbrdo, rješava otpore tako da ih zaobilazi ili ih preskače. Ako je veća potreba za uravnoteženjem, ona će navaliti i sve preskakati ili rušiti pred sobom. Ako je manja, polako će zaobilaziti kamenje i prepreke, cijepati se na dva toka ili više i opet se nalaziti negdje na dnu, u nekom jezeru, u nekoj novoj cjelini.
Kako priroda donosi odluke? Ona ima svoj princip djelovanja na svaku “krizu” i rješava ih na način da se stalno želi uravnotežiti, uvijek teži biti u Nuli, u balansu. Ti procesi u prirodi su instinktivni, događaju se automatski. Kod nas ljudi um želi samo dobivati, ne zanima ga ravnoteža i to nam stvara velike probleme prilikom donošenja odluka.
Voda, kad ide nizbrdo, rješava otpore tako da ih zaobilazi ili ih preskače. Ako je veća potreba za uravnoteženjem, ona će navaliti i sve preskakati ili rušiti pred sobom. Ako je manja, polako će zaobilaziti kamenje i prepreke, cijepati se na dva toka ili više i opet se nalaziti negdje na dnu, u nekom jezeru, u nekoj novoj cjelini. Ova je praktički ista kao i prethodna, ali je obogaćena iskustvom.
Jednom sam razgovarao s jednim prijateljem i spomenuo mi je svoja zapažanja dok je proučavao drevnu alkemiju. Rekao mi je se u alkemiji drže temeljnog zakona prirode. To je zakon Jednostavnosti, a on glasi: “Pod bilo kojim uvjetima, priroda nalazi rješenje svog uravnoteženja na najjednostavniji mogući način”.
Zaista, ovaj zakon nas uči da je put samo jedan, a to je vraćanje u red i ravnotežu. On djeluje tako da što jednostavnije i brže to učini, pa je u konačnici i ta njegova Nula/balans, zapravo uvijek dobitak. Ako na ljuljačku stavimo dvije stijene potpuno jednake težine, ljuljačka će stajati u ravnoteži, u stalnoj napetosti i što se tiče nje, to je to! No, mi se želimo ljuljati, želimo malo drame i iskustva, pa ćemo utjecati na taj red i unijeti prevagu, poremećaj. I sad to postaje mala bitka: mi izneređujemo, a priroda uravnotežuje. Tko će pobijediti? Tko ima beskonačno vremena? Pa priroda, naravno!
Ipak, naš boravak ovdje na zemlji ima svoj razlog i on ponekad podrazumijeva potresanje stabla s mokrim lišćem – pa da se malo smočimo ili ljuljanje – pa kud puklo da puklo! Nije to nikakav problem, stablo će se kad-tad primiriti, ljuljačka će se vratiti u ravnotežu kad nas više ne bude. Važno je da putovanje kroz sve to bude svjesno i u preuzetoj odgovornosti, a to je teži dio.
Citat iz knjige “Ljubav u knjizi“