Prve korake na istočnoj obali Jadrana rimska je sila učinila prizvana uspjesima Ilira koji su se sve snažnije miješali u prilike na sjeveru grčkoga svijeta. Rimljane je napose bilo zabrinulo djelovanje jedne žene, ilirske kraljice Teute. A ona im je, umjesto da se smjesta pokori, bacila rukavicu u lice – i doživjela poraz. Ipak, ostala je upamćena kao odlučna i ratoborna vladarica o kojoj su sve do danas sačuvane brojne legende.
Nakon što je ilirski kralj Agron, najpoznatiji po pobjedi nad Etolcima, nenadano preminuo, službeno ga je naslijedio njegov sin Pines, no vlast je pak kao regentkinja s punim vladarskim pravima preuzela Agronova udovica, kraljica Teuta.
O njoj i njezinu životu prije ustoličenja ne zna se ništa. No, može se pretpostaviti da je pripadala vrlo uglednom rodu i da je brakom s njom Agron dodatno učvrstio svoj položaj ili osnažio veze s kakvim ilirskim poglavarom unutar južnoilirskog saveza. Teuta i Agron nisu imali muške djece jer bi u protivnom njihov potomak preuzeo očevo prijestolje. Umjesto toga, Teuta je zavladala u ime svog pastorka. Okolnost da se mogla dovinuti do najviše vlasti ukazuje na to da su žene u ilirskom društvu bile cijenjene pa su muškarci bili spremni prihvatiti i žensko gospodstvo.
O položaju žena kod Ilira malo se zna. Osim mogućnosti da preuzmu vodeću političku ulogu, poznato je iz zapisa grčkog povjesničara Teopompa da su smjele sudjelovati i u raspojasanim veselicama svojih muževa. Nešto više podataka stoji nam na raspolaganju o Liburnima: za njih se u Pseudo-Skilakovu »Periplu« ili »Oplovbi« kaže da se podvrgavaju ženskoj vlasti, a Liburnjanke su uživale i spolnu slobodu. Sličnu vijest donosi i rimski učenjak Marko Terencije Varon, koji piše da je liburnijskim djevojkama bilo dopušteno upuštati se prije udaje u ljubavne veze s kim god požele, ići kamo ih je volja i rađati djecu. Ilirke općenito u mnogim krajevima ispunjavaju radne obveze ravnopravno s muškarcima, brinu se o stadu, nose ogrjev i kuhaju hranu.
Vladavina i politika širenja
Upravu nad kraljevstvom Teuta je prepustila svojim savjetnicima, a to su ujedno bili i Agronovi pouzdanici. Teuta je nastavila politiku svoga supruga. Njezin prvi potez bilo je dopuštanje ilirskim gusarima da krenu u nove prepade. Gusari su dio plijena bili dužni predati kraljevskoj riznici, a ako bi pretjerali, vlast ih se uvijek mogla službeno odreći. Napokon, po potrebi su djelovali i izravno po nalogu krune, napadali su ilirske neprijatelje i stavljali vlastitu pomorsku silu u službu kraljevstva.
U ljeto 230. g. pr. Kr. Teuta je izdala nalog mornarici da pohara obale Elide i Mesenije, uputivši stotinjak lađa. Time je jasno pokazala da nema točke na istočnoj obali Jadrana i južnije koju njezine snage ne mogu doseći. Odmah potom zapovjedila je napad na grad Feniku (u današnjoj Albaniji) u pokrajini Haoniji, dijelu Epirskoga Kraljevstva, a istodobno je kopnom uputila pet tisuća vojnika. Ta koordinirana akcija nije bila samo radi jačanja ilirskih položaja na jugu, nego i dio plana za prodor prema Grčkoj.
Vojska predvođena Teutinim pouzdanikom Skerdilajdom (Agronovim bratom) porazila je Epirane, što je bila još jedna velika pobjeda Ilira nad Grcima, važnija od Agronove jer je postalo sasvim zorno da je Ilirsko Kraljevstvo sila na koju valja ozbiljno računati. U tom periodu ilirska vlast širila se od otprilike donje Neretve na sjeveru do Ambrakijskog zaljeva daleko na jugu. Teuta je uistinu mogla biti ponosna na svoja postignuća ostvarena u tako kratko vrijeme. Ilirsko Kraljevstvo nikad nije bilo moćnije i u tom času je bilo jedna od najprostranijih država na Sredozemlju.
Teuta nije na tome stala, nego je nastavila politiku širenja i na sjeveru i na jugu kraljevstva. Na sjeveru je jedina nepokorena ostala Isa (otok i grad Vis), a na jugu je osvajačku oštricu Teuta okrenula protiv otoka Korkire (Krf) i grčkih priobalnih gradova u južnoj Iliriji, Epidamna- Dirahija (Drač) i Apolonije (Pojani).
Teuta (desno, sjedi) naređuje ubojstvo rimskih poslanika
Odmazda Rimljana
Teuta i njezini ilirski ratnici postali su prava mora za Grke. No, opetovani ilirski uspjesi privukli su pozornost Rimljana koji nisu mogli otrpjeti konkurenciju. Teutine su navale ozbiljno ugrožavale uvriježene trgovačke putove u Jonskom i Jadranskom moru zbog čega su veliku štetu trpjeli rimski saveznici.
Rimljani su i prije primali pritužbe italskih i grčkih trgovaca zbog napada ilirskih gusara, ali nisu ništa poduzeli. Nova prigoda pružila im se 230. g. pr. Kr. kad su Iliri pri opsadi Fenike nasrnuli na velik broj trgovaca iz Italije, dio ih orobili, dio pobili, a dio zasužnjili radi otkupa. Preživjeli su uputili žalbe rimskom Senatu, koji je poslao diplomatsku misiju kraljici Teuti da istraže slučaj. Kraljica ih je primila u audijenciju i saslušala njihovo izlaganje u kojem su iznijeli dug popis pritužbi. Potom im je samosvjesno – Polibije piše da se Teuta ponijela krajnje drsko i naduto – odgovorila kako će se pobrinuti za to da Rim više ne trpi štetu od Ilirskog Kraljevstva, ali da, što se tiče privatno nanesenog zla, podanicima ne može zabraniti gusarenje jer se to kosi s običajem ilirskih kraljeva.
Jedan od poslanika, razljućen Teutinim nimalo diplomatski sročenim odgovorom, odvratio je da će Rimljani, koji javno kažnjavaju privatne zločinitelje i javno dolaze u pomoć oštećenima, što prije prisiliti kraljicu da ispravi taj običaj. Teutu je obuzeo bijes i to je jasno pokazala, grubo otpravivši poslanike s dvora. Nakon što su se ukrcali na brod, napali su ih naoružani lembi te su svi ubijeni ili zatočeni, što je vjerojatno dogodilo po kraljičinu nalogu ili uz njezino znanje. Moguće je, doduše, da su ubijeni čak i bez njezine izravne umiješanosti ako su gusari na svoju ruku htjeli udovoljiti kraljici.
Kako god, bila je to gruba povreda međunarodnog prava za koju je Rim opravdano odgovornom mogao smatrati Teutu. To je Rimljanima poslužilo kao povod da oružano interveniraju, a da u očima ondašnjeg svijeta izgledaju kao osloboditelji i osvetitelji nepravde. Ogroman broj brodova i četa nije imao za cilj samo zastrašiti nego potpuno svladati Teutu i njezine strašne ilirske ratnike.
U međuvremenu je Teuta, doznavši da joj je službeno objavljen rat, pokušala izgladiti stvar, pravdajući se da su napad počinili neki pljačkaši i obećavši da će vratiti preostale zatočenike žive. Možda je to učinila kako bi dobila na vremenu jer su Rimljani doista privremeno obustavili pripreme za pohod, zatraživši da se ubojice izruče. No, dolaskom povoljnog vremena, Teuta je odbacila rimski zahtjev i krenula u nova osvajanja.
Konačni poraz
Rimski je pohod počeo vjerojatno također u proljeće 229. g. pr. Kr. Rimljani su uspješno razbili sve opsade i pokorili protivnike. Teuta, koju je ovakav razvoj događaja potpuno zatekao, morala je priznati poraz. Nadala se da će nadolazeća zima zaustaviti rimsko napredovanje, ali se prevarila. Snašao ju je i dodatan udarac kad je rimska flota zarobila dvadeset ilirskih lađa natovarenih plijenom. Povukla se u utvrđeni Rizon (Risan u Bokokotorskom zaljevu), gdje je tijekom zime 229./228. g. pr. Kr. jamačno grozničavo razmišljala što činiti. Može se pretpostaviti da je bila pod silnim pritiskom svojih savjetnika.
No, malo se toga moglo učiniti. Teuta je precijenila stvarnu moć Ilirskoga Kraljevstva koje nije bilo vojnički doraslo Rimu. U potpunosti se pokorila i pristala je platiti kakav god danak, obvezati se da Iliri više neće s naoružanim lađama ploviti južno od Lisa (Lješ u Albaniji), otrpjeti trodiobu Ilirskoga Kraljevstva te vlast u svom dijelu prepustiti posinku Pinesu. Potpisavši mirovni ugovor čije su točke diktirali pobjednici i koji je označio bezuvjetnu predaju, Teuta je nestala s povijesne pozornice. Ništa nije poznato o njezinoj daljnjoj sudbini. No, uspomena na nju i njezinu slavu opstala je u pučkoj predaji sve do danas u brojnim legendama i pričama.
***
Cjelovita verzija ovog teksta izvorno je objavljena u Meridijani. Časopis za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja (br. 181, svibanj 2014.)