Dani fotografije Arhiva Tošo Dabac odvijat će se po sedmi put od 7. listopada do 6. studenog 2015. u Muzeju suvremene umjetnosti.
Tošo Dabac, Sendvič-ljudi / Sandwich-board men, 1939.
Tema 7. Dana fotografije je “Tekst i grad”, a bit će održano devet predavanja i tri fotografske radionice na kojima će sudjelovati mnogi priznati fotografi srednje i mlađe generacije (Petar Dabac, Boris Cvjetanović, Luka Kedžo, Borko Vukosav) kao i povjesničari umjetnosti poput Monike Faber, Sandre Križić Roban, Dubravke Osrečki Jakelić, Janke Vukmir, Irene Šimić, Darka Šimičića i Zore Cazi Gotovac.
Tošo Dabac, Assicurazioni Generali, 1937.
Na fotografskim radionicama polaznici će se imati priliku teorijski i praktično upoznati s različitim fotografskim modusima i izričajima, a najbolji radovi nastali na radionicama bit će izloženi u prostoru Arhiva Tošo Dabac. Sva predavanja i radionice besplatni su za sve ljubitelje fotografske umjetnosti!
Tošo Dabac, Enes, Varšavska ulica, 1968.
Tošo Dabac, Zenica – grafit, oko 1960.
Koliko je neiscrpan opus Toše Dabca pokazat će i ovogodišnja izložba, kustosica koje je Ofra Amihay, izraelska znanstvenica koja je trenutno na postdoktorskom studiju na Sveučilištu Georgetown. Ofra Amihay je odabrala 55 fotografija za temu “Tekst i grad” u kojoj je sučelila 20 radova Toše Dabca s 35 radova hrvatskih fotografa raznih generacija. Naime, ona smatra da tekstu na samim fotografijama nije posvećeno dovoljno pozornosti. Točnije, tekst na urbanim fotografijama općenito se smatra slučajnim dodatkom prikazanom gradskom prizoru namjesto da ga se promatra i vrednuje cjelovito i zasebno.
Njezin odabir ide za tim da ukaže na važnost tekstualnih urbanih fotografija Toše Dabca, ali tako da ih se sagleda u kontekstu istovrsnih radova drugih urbanih fotografa, bili to njegovi suvremenici poput Đure Janekovića i Ivane Tomljenović Meller, bilo njegovi izravni pomoćnici i učenici poput Petra Dabca i Marije Braut, ili pak nasljednici, pripadnici mlađih naraštaja fotografa poput Luke Kedže i Ane Mihalić.
U svjetlu velegrada-Marićev prolaz, oko 1933.
Ivana Tomljenović Meller, Sirotinja na Jelačić placu, 1930.
Petar Dabac, Mrzim sretne ljude, 2007.
Luka Kedžo, New York, 2008.
Ana Mihalić, Bez naslova, 2010.
Takav postav u kontekstu hrvatske kulture otkriva prije svega snažan utjecaj Toše Dabca na hrvatsku urbanu fotografiju općenito, a naročito na njezin osjećaj za tekst. Istodobno, upućuje i na snažnu vezu urbanih fotografa i brojnih drugih umjetnika koji su se bavili, ili se još uvijek bave, odnosima teksta i slike – a tu se, među ostalima, ubrajaju Dimitrije Bašičević (Mangelos), Josip Stošić, Željko Jerman, Ivan Kožarić i Duje Jurić.
Milan Pavić, Dok mi spavamo, Zagreb, 1946.
Mladen Tudor, Milano, 1981.
Urbane tekstualne fotografije Toše Dabca pjesma su o bezuvjetnoj ljubavi prema voljenom Zagrebu. Za razliku od Toše Dabca, neki od fotografa zastupljenih na izložbi zabilježili su riječi s ulica velikih gradova i izvan granica Hrvatske – od Milana, preko Pariza, do New Yorka. Unatoč tomu, ovaj pregled baca jedinstveno svjetlo na promjene koje su Zagreb i njegovi natpisi doživjeli otkako je Tošo Dabac počeo bilježiti zagrebačke ulice i riječi.
Boris Cvjetanović, Iz serije Mrlje, 1987.
Prikaz intrigantnih sjecišta teksta i slike u gradskom prostoru traži osobito tankoćutnog promatrača, osjetljivog na riječi s ulice, pozornost koja prelazi granice očite funkcionalne svrhe teksta u gradu. Kao što ovaj pregled pokazuje, Tošo Dabac nije samo posjedovao takvu tankoćutnost nego ju je i dijelio s kolegama i ostavio nasljednicima. Zajedno su stvorili jedinstven fotografski opus pun riječi koje čekaju da ih se iščita. Naš je zadatak kao gledatelja da to i učinimo, da “trbuhozborimo” o tim fotografijama, ako treba, i omogućimo prikazanim riječima da naglas porazgovaraju sa slikama, u skladnom dijalogu ili u sukobu.