Ilustracija: Sandra Grbić
Ako mi je nešto simpatično kod ovog našeg haotičnog 21. vijeka, to je što apsolutno nema nikakvih pravila i što je sve izuzetno promjenljivo i fluidno. Poznata je ona stara ljepota je u oku posmatrača. I zaista jeste tako, s tim što ispada da postoji samo jedan svevideći posmatrač koji na neki način postavlja te čuvene standarde.
piše: Iva Vukotić
Ilustracija: Sandra Grbić
Ako mi je nešto simpatično kod ovog našeg haotičnog 21. vijeka, to je što apsolutno nema nikakvih pravila i što je sve izuzetno promjenljivo i fluidno. Poznata je ona stara ljepota je u oku posmatrača. I zaista jeste tako, s tim što ispada da postoji samo jedan svevideći posmatrač koji na neki način postavlja te čuvene standarde. Prvo su bili Kardašijani, pa body positivity pokret (u nekim situacijama vrlo ekstreman) pa na samom kraju i prepuštanje majci prirodi i prihvatanje onoga što nam je dato. Moje radno mjesto se nalazi u jednom divnom parku. U blizini je srednja medicinska i djevojčice redovno svraćaju da sjednu na klupu, popiju kafu, ispuše cigaretu. I svaki put mi bude simpatično kako su sve obučene isto: široke džeparice, majice, nekakvi okrajci pank-rok fazona koje ja pamtim iz moje srednje. Ali, da li je to namjerno ili slučajno? I da li se baš svakoj dopada takav stil ili se više naginje ka uklapanju u društvo i praćenju trendova (koji se vrte i vraćaju kao pomahnitali hrčak na točku). Malo sam zakopala po temi standarda ljepote i mode u 19. vijeku i u narednim pasusima ćemo vidjeti o čemu se tu radi i probati izvući zaključke (jer zašto ne napraviti filozofiju gdje je nema).
Idealna ljepotica 19. vijeka trebalo je da ima blijedu kožu, rumene obraze, crvene usne, bijele zube i izražajne oči, naglašene ključne kosti i tanak struk. Želja za što mršavijom građom ubrzo je postala trend i bila asocijacija na inteligenciju i prefinjenost. Rumeni obrazi i naglašene crvene usne takođe su bile popularne. Doduše, naročito među seksualnim radnicama, jer su pozivale na uzbuđenje i bile asocijacija na poželjnost i požudu. Žene svih društvenih staleža su ubrzo otkrile čari šminkanja, pa tako nije bilo neophodno oslanjati se na prirodne i genetske predispozicije.
Međutim, prijatan fizički izgled nije bio dovoljan da bi osoba bila primljena u društvo i smatrana poželjnom. Uticaj antičke Grčke umnogome je počeo diktirati standarde, pa tako postoji zabilješka koja glasi: „Grci su smatrali da je ljepota neophodna da bi se razvila ljubav. Međutim, ako nije upotpunjena i propraćena nježnošću, duhom, smislom za humor, skromnošću, domišljatošću i iskrenošću, Venerine moći su prolazne i nestalne”. Za mladu ženu onog vremena je prioritetno bilo da bude što gracioznija i elegantnija. Takve prakse su se učile još u djetinjstvu i dosta vremena se posvećivalo kontroli pokreta, hodu, držanju. Dame su pravile male korake, njihanje kukovima bilo je nedopustivo, u slučaju okretanja to se činilo cijelim tijelom. Kod sjedenja, bilo je važno držati noge blago raširene, kako se fina tkanina haljine ne bi izgužvala.
U kasnijim godinama, od djevojaka i žena se očekivalo da budu krotke, poslušne i apsolutno zavisne od svojih muževa, očeva ili nekih drugih muških članova porodice koji su smatrani glavom kuće. Njena pojava bila je i odraz statusa, pa se tako očekivalo da se vodi računa o načinu oblačenja i frizuri. Interesantno je i to da je postojala neka vrsta ubijeđenja da ženin osjećaj za estetiku, pristojnost, eleganciju, gracioznost njoj dolazi prirodno, kao sastavni dio pola kome pripada. Bilo je nepreporučljivo pokazivati zabrinutost ili zbunjenost kada je fizički izgled u pitanju.
Postoji, nažalost, i jedna mračna strana standarda ljepote i mode 19. vijeka. Rumenilo, sjaj u očima i crvenilo usana bili su takođe znak tuberkuloze. Bolest koja je tada odnosila najviše života nije birala pol niti status oboljelih. Ali se iz nekog razloga najviše vezivala za dame iz visokog društva. Smatralo se da su uzrok mentalna iscrpljenost ili previše plesanja. Izazivala je blijedilo, svilenkastu kosu, gubitak težine i zajapurenost, što je, koliko god to morbidno zvučalo, bio imperativ ljepote (ako zanemarimo druge ozbiljne, neprijatne i bolne simpotome).
Mnogi umjetnici su takođe patili od ove bolesti, ali je u njihovom slučaju primijećeno nešto drugo što se cijenilo, a to je eksplozija kreativnosti. Kada je pjesnik Džon Kits preminuo u 26. godini od tuberkuloze, njegov prijatelj Persi Šeli je zapisao kako se ne radi o smrtonosnoj bolesti već o smrti izazvanoj strašću. Romantizovanje tuberkuloze koja napada ljupke, mlade žene i pjesnike dostiglo je vrhunac negdje pedesetih godina 19. vijeka. Postoji bezbroj romantičnih opisa žena koje u svojim krevetima iščekuju smrt, na vrhuncu mladosti i ljepote koja proizilazi iz krhkosti i skoro prozirnog tena. Međutim, još poetičniju notu daje ideja da ovakva ljepota ne može da traje, da je trenutna i da će vrlo brzo iščeznuti zajedno sa životom koji i dalje teče venama.
Ukoliko su imale sreću (ili nesreću, zavisi od ugla gledanja) da izbjegnu bolest koja može podariti ljepotu ali i smrt, postojale su druge metode kojima su dame održavale svježinu i njegu. Žvakanje malih količina arsenika moglo je izblijediti kožu. Glumica Lola Montez govorila je da mnoge njene poznanice piju vodu sa arsenikom kako bi im ten bio bjelji. Olovo je u 19. vijeku bio jedan od sastojaka pudera i drugih podloga za šminkanje. Iako je izazivao određene zdravstvene probleme, pronalažen je i na slikarskim platnima i emajlima toga doba. Kako bi se pospješio utisak utvare, koristio se prah boje lavande, a mnoge glumice i zabavljačice su iscrtavale vene kako bi naglasile prozirnost kože. Ruž je bila druga najbitnija stavka za uljepšavanje. Nanosio se svuda – na usne, obraze, uši, pa čak i nozdrve. Napoleonova ljubljena Žozefina je navodno trošila bogatstvo na različite nijanse crvenila. Za kraj, ako je bilo potrebno dodati onaj staklasti sjaj u očima sipale su se limunove kapi i druge supstance koje su mogle izazvati iritaciju i suzenje očiju.
Vremena su se, srećom, dosta promijenila i poboljšala što se tiče rizikovanja u ime vječne mladosti i ljepote. Iako i dalje mogu postojati fatalne posljedice nestručnog rukovanja hemikalijama i iglama, makar postoje načini da se takve stvari izbjegnu dobrim informisanjem. Ostaje samo pitanje, ko je taj koji diktira trendove i tehnike kojima se ti standardi mogu doseći? Moguće da je i u 19. vijeku postojala neka vrsta uticaja selebritija, bila to Lola Montez, Žozefina ili neka od mnogih glumica koje su počele da cvjetaju sredinom stoljeća. Ono što sa sigurnošću možemo zaključiti jeste da više niko, osim možda rijetkih, ne toliko relevantnih individua, neće pokušavati prodati tuberkuloznu pojavu kao nešto pozitivno i vrijedno hvale. Čovječanstvo ipak korača. Makar i u visokim potpeticama.