Zadivljuje ljepota Chauvetove špilje i krajolika u kojem se nalazi, a tragovi ljudskog bića iz daleke prošlosti kojima je izražavao svoje misli i ideje ulijevaju strahopoštovanje prema tom prostoru koji je jednom nekome bio svet.
U prosincu 1994. godine u južnoj Francuskoj, nedaleko od rijeke Ardeche, troje istraživača predvođeno Jean-Marie Chauvetom krenulo je u potragu za špiljom. Zbog strujanja zraka i ranije se pretpostavljalo da bi se na tome mjestu mogla nalaziti špilja, ali bilo je potrebno pronaći ulaz. Jean-Marie Chauvet, Christian Hillaire i Eliette Brunel upuzali su 18. prosinca 1994. godine kroz uski otvor i spustili se osam metara u nepoznato. Zadivila ih je otkrivena ljepota špilje, međutim, ono što su otkrili duboko u unutrašnjosti, na dubini od 25 metara, doslovno ih je ostavilo bez daha… Pred očima su im oživjeli prikazi medvjeda, konja, lavova, bizona, borbi nosoroga koji su izgledali svježe kao da su nedavno naslikani. Kasnijom je analizom starosti sloja kalcita koji ih prekriva utvrđeno da su to najstariji poznati primjeri prapovijesnog slikarstva, a starost im je procijenjena na 32 000 godina.
U čast Jean-Marie Chauveta, vođe istraživačkog tima, špilja je nazvana Chauvetovom špiljom. Odmah nakon otkrića pristup je bio dopušten maloj skupini znanstvenika, a ulaz za javnost strogo je zabranjen zbog osjetljivosti unutrašnje klime. Zahvaljujući odobrenju francuskog Ministarstva kulture, redatelj Werner Herzog snimio je dokumentarni film Špilja zaboravljenih snova u kojem možemo vidjeti njezinu unutrašnjost i dio slika koje je kamera uspjela snimiti. UNESCO je 2014. godine zaštitio Chauvetovu špilju kao dio svjetske kulturne baštine, a nekoliko kilometara od nje 2015. godine dovršena je i njezina replika.
Europa zagonetnih slikara Chauvetove špilje bila je okovana posljednjim ledenim dobom, prevladavala je suha, hladna klima, a razina mora bila je puno niža. Osim modernih ljudi i neandertalaca, nastanjivali su je i vunasti nosorozi, mamuti, jeleni, bizoni, divokoze, antilope, lavovi, medvjedi, leopardi, vukovi, lisice… Prikazi tih životinja, od kojih su neke izumrle – poput špiljskog medvjeda, vunastog nosoroga, mamuta – na neravnim stijenama Chauvetove špilje oživljavaju igrom svjetla i sjene: bizon u bijegu, iz otvorenih usta konja u krdu gotovo se može čuti rzanje, dva nosoroga bjesomučno se bore…
Špilja i slike odlično su očuvani zahvaljujući tome što je prije 20 000 godina došlo do odrona koji je hermetički zatvorio ulaz u špilju, stvarajući tako vremensku kapsulu koja je tisućama godina ostala gotovo netaknuta. Budući da u špilji nisu pronađeni ljudski ostaci, zaključeno je da nije služila stanovanju te da je vjerojatno imala ceremonijalno značenje.
Dugačka je oko 250 metara, površine 8500 m2, a dijeli se na nekoliko komora i galerija. Sadrži više od tisuću slika te se prema njima može podijeliti na dva dijela: u prvom dijelu prevladavaju slike crvene boje, a u drugom dijelu, pri kraju špilje, slike crne boje – iz prvoga dijela čiji je ulaz prije odrona obasjavala sunčeva svjetlost, od slika crvene boje – boje životne snage, postupno se spuštalo u tamu u kojoj crna boja simbolizira plodnost, smrt i ponovno rađanje. U tami tog najdubljeg dijela špilje pronađen je trag misterija prapovijesnog čovjeka: na visećoj stijeni crnim je ugljenom prikazan donji dio ženskoga tijela koji se desno spaja s glavom bizona, a lijevo s prikazima divlje mačke, mamuta i muflona. Stijeni se ne može pristupiti zbog lomljivosti tla, tako da je za sada nepoznato postoji li prikaz i s druge strane te stijene. Prikazi ženskoga tijela, prisutni tijekom čitave prapovijesti, vezani su uz kult prapovijesne Venere, božice, snage (prepo)rađanja, Majke Prirode čiju zaštitničku i životodajnu ulogu maternice simboliziraju i špilje u kojima su pronađeni.
Osim Venere, možemo pokušati dokučiti simboličko značenje i ostalih slika, poput prikaza križa ili dvostruke sjekire, ili na sredinu kamena pažljivo položene lubanje medvjeda, međutim, izmiče nam cjelina religijskog poimanja prapovijesnog čovjeka kojega je očito zaokupljalo nešto više od preživljavanja. Osim slika, simbola, špilja je tisućama godina čuvala i otiske ljudskih stopala i dlana čiji nas otisak, prepoznatljiv po zakrivljenom malom prstu, pozdravlja u nekoliko komora.
Zadivljuje ljepota Chauvetove špilje i krajolika u kojem se nalazi, a tragovi ljudskog bića iz daleke prošlosti kojima je izražavao svoje misli i ideje ulijevaju strahopoštovanje prema tom prostoru koji je jednom nekome bio svet.
Slučajno otkriće Chauvetove špilje pomaknulo je znanstveno zacrtanu vremensku granicu paleolitičkog slikarstva i potaknulo na razmišljanje o špiljama, slikama i predmetima koji još uvijek čekaju da budu otkriveni, da nam prenesu poruku nekih zaboravljenih snova i, tko zna, možda pomaknu zacrtane granice povijesti malo dublje u prošlost…
Pitanje koje se neminovno nameće pred paleolitskim slikama jest pitanje svrhe radi koje su nastale… Čini se da slike koje se rasprostiru po stropovima i zidovima špilja, od vanjskog svijeta odvojene dugim i tamnim hodnicima, posjeduju ono magijsko, što dotiče tajnu koja nadilazi čovjeka, prapovijesnog kao i današnjeg.
Autor: Ana Hanđal/Nova Akropola