 definirati kao ritmičan pokret tijela ili pak mirovanje, obično uz glazbu i unutar određenog prostora i vremena s određenom kvalitetom. Teško je odrediti vrijeme njegove pojave jer, kao ni glazba, ne ostavlja tragove (Evolucija glazbe). Iako se javlja kao tema spiljske likovne umjetnosti prije više od 20 000 godina, moguće je da je star kao ljudska sposobnost dvonožnog hodanja i trčanja, koja se javila prije 2 do 5 milijuna godina!){kind=link}
Ples se može (iako s nužnim pojednostavljenjem) definirati kao ritmičan pokret tijela ili pak mirovanje, obično uz glazbu i unutar određenog prostora i vremena s određenom kvalitetom. Teško je odrediti vrijeme njegove pojave jer, kao ni glazba, ne ostavlja tragove (Evolucija glazbe). Iako se javlja kao tema spiljske likovne umjetnosti prije više od 20 000 godina, moguće je da je star kao ljudska sposobnost dvonožnog hodanja i trčanja, koja se javila prije 2 do 5 milijuna godina!
Ples je vrlo složena i energetski zahtjevna aktivnost. Plesač/ica treba izvoditi raznolike pokrete, sa svim dijelovima tijela, u brojnim smjerovima, na najrazličitije načine, sve to uskladiti s glazbom, a često i s pokretima drugih ljudi. Kada se tome svemu dodaju snaga, izdržljivost i energija potrebne za izvedbu, neizbježno je pitanje „Čemu sve to?“
Jer, preci modernog čovjeka koji su živjeli u opasnosti zvanoj „Priroda“ nisu činili nepromišljene stvari. Greške su se skupo plaćale. Na prvi pogled, aktivnost poput plesa u evolucijskom je smislu skupa. Puno toga traži od izvođača, ali što daje zauzvrat? Osnovno pitanje na koje treba odgovoriti jest zašto ples postoji u svim poznatim kulturama. Odnosno, ako ples nije tek nusprodukt, slučajna posljedica drugih adaptacija u čovjeka, koje su njegove koristi za preživljavanje ili reprodukciju?
„Mali poduzetnici“ u teorijama evolucije plesa
U većini „primitivnih“ zajednica ples je neodvojiv od glazbe. Tako etnomuzikolog Rouget u zapisima o muzičkim ritualima zapadne Afrike piše da
„pjesmu izvode sami plesači. Oni tako rekavši pjevaju svoj ples. A prema načinu kako arhitektura pjesme i razvoj plesa predstavljaju odljev jedan drugoga, mogli bismo isto tako reći da oni plešu svoje pjesme…“
Jedna od pretpostavki o evoluciji plesa objašnjava baš tu njihovu usku povezanost. Naime, plesači često na sebi nose predmete koji pri pokretu stvaraju zvuk. Na primjer, Asteci su nosili zvončiće chachayotes u kojima su sjemenke iz drveta ayoyotl, no tu su i drugi, zapadnjačkom iskustvu bliži predmeti – step cipele, kastanjete, perlice… Osim toga, plesači i pomoću samog tijela proizvode zvukove: pljeskanjem, pucketanjem i stupanjem. Zbog toga se smatra da su ples i glazba evoluirali zajedno kao način stvaranja ritma.
Osim s glazbom, ples je povezan i s jezikom – obje ove sposobnosti imaju veliku moć imitacije i reprezentacije – predstavljanja nečeg drugog. Zbog toga postoji pretpostavka da je ples „ostatak“ čovjekove faze prije razvoja govora, kada je služio kao rani oblik jezika.
„Monopolist“
Dvije su mnogo razrađenije teorije evolucije plesa. Unutar prve, teorije seksualne selekcije, ples je medij kojim se ženama prenosi fizička i genetska kvaliteta muškarca. Naime, evolucijski psiholozi pretpostavljaju da žene imaju alate koji im omogućavaju procjenu tih kvaliteta pomoću vida. Ženske preferencije (ili „što žene žele“) uključuju muževna lica, tijela i glasove, jer oni služe kao znakovi dobrog zdravlja i potencijalno visokog društvenog statusa.
Prema brojnim etnografskim izvješćima pokret je važan aspekt zavođenja u raznim kulturama pa neki autori smatraju da bi i ples mogao biti jedan takav znak. Istraživanja podupiru ovu pretpostavku. Jedna skupina znanstvenika (Neave i sur., 2011) koristila je tehnologiju koja je snimke plesača pretvarala u avatare kako bi se izbjegao utjecaj privlačnosti lica, visine, tjelesne građe ili boje kože, na procjenu kvalitete plesa. Žene su smatrale da su najbolji plesači bili oni koji su koristili raznolike i velike pokrete glave, vrata i trupa te brze pokrete desnog koljena Primjer dobrog plesača:
https://www.youtube.com/watch?v=JG-b6RAP0Bo&feature=emb_title
Primjer lošeg plesača:
https://www.youtube.com/watch?v=Vusg_76Eujo&feature=emb_title
Međutim, druga istraživanja otišla su korak dalje te su tražila vezu između kvalitete plesa i nekih karakteristika muškaraca koje se inače smatraju privlačnima. Što su tražili, to su i pronašli: žene su na temelju plesa muškaraca donosile zaključke o njihovoj privlačnosti i samopouzdanju (Hugill, Fink, Neave i Seydel, 2009). Nadalje, ranija istraživanja pokazuju da žene u najplodnijim fazama ovulacijskog ciklusa više privlače muževne karakteristike. Isto se pokazalo i za ples: žene su procjenjivale izrazito muževne plesne pokrete privlačnijima u plodnim nego neplodnim danima.
Čini se da tu nije kraj ženskoj mudrosti – žene su smatrale privlačnijima plesove onih muškaraca koji su skloni traženju uzbuđenja. Ova crta ličnosti karakterizirana je potrebom za različitim, novim i složenim osjećajima i iskustvima te spremnošću preuzimanja fizičkih i socijalnih rizika radi stjecanja takvih iskustava. Ona se smatra privlačnom jer pokazuje da je muškarac spreman na preuzimanje rizika, a moguće je da odražava „dobre gene“. Čini se da i muškarci ubiru zrnca mudrosti iz plesnih pokreta drugih muškaraca. Natjecanje za hranu, sklonište ili suprotni spol zahtijevalo je snagu, izdržljivost, energičnost, dobru muskulaturu. Zbog toga im je bilo bitno obratiti pažnju na znakove tih sposobnosti kod drugih muškaraca.
Kao što je i očekivano, pokazalo se da i žene i muškarci mogu procijeniti snagu iz plesnih pokreta muškaraca. Međutim, vrlo malo istraživanja govori o tome koji su plesni pokreti privlačni muškarcima kod žena. Općenito, i muškarci i žene s većim pokretima procijenjeni su privlačnijima, a žene osobito kada su koristile sporije i jednostavnije pokrete.
„Opasna konkurencija“
Unatoč istraživanjima koja podupiru teoriju seksualne selekcije, postoji oblik plesa koji se ne može objasniti njome – ples u grupi. Zbog toga druga grupa autora (Hagen i Bryant, 2003) uvodi hipotezu o plesu kao signalizaciji koalicije. Naime, ljudi su jedina vrsta koja stvara grupno savezništvo među pojedincima koji nisu u srodstvu. Naravno, oni to čine zbog koristi od takve vrste suradnje. No, kakve veze ples ima s tim?
On je sredstvo komunikacije s drugim grupama o zajedništvu unutar grupe. Druge grupe mogu predstavljati potencijalne saveznike ili potencijalne neprijatelje. Ali zašto bi jedna grupa htjela drugoj poslati poruku o zajedništvu u njihovoj grupi? Jer bi saveznike ta poruka ohrabrila da se udruže baš s tom grupom, a ne nekom drugom, dok bi neprijatelje zastrašila i otjerala. Možda djeluje neuvjerljivo, ali grupa koja postoji dovoljno dugo i koja funkcionira dovoljno dobro da stvori i uvježba nekoliko koreografija zasigurno je efikasna i u bilo kojem drugom obliku grupne suradnje (npr. u lovu ili ratu). Kao što kaže sociolog Marcel Mauss:
„U kolektivnom plesu članove zajednice veže ista emocija, isti cilj te zajednički ritam i raspoloženje, u uzbuđenju plesa oni su jedno tijelo i jedna duša, ostvarivši tako istinsku socijalnu zajednicu“
U različitim kulturama, glazba i ples važni su prilikom posjeta, gozbi i ceremonija koje prate stvaranje i održavanje savezništava među grupama, zajednicama, plemenima. Znanstvena istraživanja plesa, osobito u području evolucijske psihologije, tek su u povojima. No, čini se da je Valery još 1923. godine bio u pravu kada je rekao da je
„ples čisti akt metamorfoze… U svom vječitom mijenjanju ples uništava ličnost i stvara je u novom obliku“.
Ples transformira unutarnje i nevidljive karakteristike čovjeka u vidljivi oblik, idealan za komunikaciju.
Autor: Nermina Mehić – Istraži Me