Nove perspektive umjetnosti

Pred svake američke izbore u internetskom prostoru zaoštravaju se rasprave o utjecaju društvenih mreža i suvremenih tehnologija na političke procese te načinima na koje nove medijske tehnologije oblikuju suvremeno društvo. S obzirom na to da se ponovno vodi žestoka predsjednička kampanja, pitanje regulacije društvenih mreža se intenzivira – od toga kako tretirati vijesti koje su ocijenjene kao zavaravajuće do pitanja blokiranja Twitter računa samog Američkog predsjednika zbog zloporabe ovog medija, a na temelju ideje “korporativne odgovornosti”. Iako su nastale unutar industrije zabave, društvene mreže i slične web platforme postale su neizbježan alat medija za dolazak do publike, a isto postepeno vidimo i kod razvoja AR i VR tehnologije. Osim toga, ova vrsta tehnologije postaje uobičajen alat umjetnosti i kulture i sve se češće i ambicioznije koristi za komuniciranje ideja i sadržaja. 

Instagram, platforma za dijeljenje fotografija i videa, jedan je od najpopularnijih medija za umjetnike zbog njegove očite orijentiranosti na vizualno. Iako je popularizirao i otvorio novoj publici neke već dobro etablirane umjetnike, Instagram je postao posebno važan za nove, mlade autore i autorice koji se tek probijaju u svijetu umjetnosti. Instagram je u velikoj mjeri prostor koji se kroz njegove korisnike takozvane influencere, koristi za promociju određenih “stilova života” i prodaju proizvoda, ali isto tako umjetnici ga sve češće koriste u svrhu vlastite promocije i dolaska do publike. Autori koji možda nikad ne bi dobili priliku izlagati u postojećim institucijama tako dobivaju slobodan prostor i pristup širokoj publici, a što je posebno zanimljivo, prodajom radova zamijećenih na ovaj način, zaobilaze mrsko plaćanje provizije galerijama. Na neki način Instagram je dosegao razinu “infrastrukture”. Osim kao sredstvo promocije i dolaska do publike, društvene mreže postaju i samo sredstvo umjetničkog rada, primjerice, umjetnica Amalia Ulman fotografskim performansom isključivo je kroz objave na Instagramu kreirala imaginarni lik mlade djevojke koja se iz provincijalnog gradića seli u Los Angeles u potrazi za manekenskom karijerom, i tako ispričala priču o razočaranjima i neuspjehu. 

S druge strane, autori koji koriste Instagram u svom radu počeli su primjećivati njegove očite i manje očite mane. Primjerice, radovi podijeljeni na društvenim mrežama dostupni su svima i njihovi autori teško se mogu boriti protiv njihovog neovlaštenog preuzimanja ili korištenja u komercijalne, političke ili druge svrhe. Društvene mreže također nisu otvorene koliko se možda čini i zapravo su ograničene određenim socijalnim i estetskim normama koje nameću njihove politike korištenja i time oblikuju sadržaj koji će se na njima objavljivati i dijeliti. Još veći problem postaje način objavljivanja radova i osjećaj postignuća na temelju broja “lajkova”. Umjetnici tako objašnjavaju da su počeli stvarati radove koji će privući više pažnje na Instagramu, umjesto onoga što stvarno žele. 

Od društvenih mreža, Instagram je sigurno najlogičnija platforma za udomljavanje vizualne umjetnosti, no Twitter također počinje utjecati na percepciju vizualne kulture. Zbog brzog protoka i potrebe za velikom količinom sadržaja njega često produciraju takozvani botovi koji u određenim razmacima generiraju novi, originalan sadržaj. Primjerice, Bosch Bot i Bruegel Bot svakodnevno objavljuju detalje iz poznatih radova ovih autora, dok Rothko Bot po uzoru na Marka Rothka objavljuje potpuno nove radove u maniri njegove kombinacije boja. Na sličan način BotMondrian kombinira boje i linije Mondrianovih radova i objavljuje nove radove, s time da boje djelomično ovise o vremenskoj prognozi u tom trenutku u gradu Saint Paulu u američkoj državi Minnesoti. Koliko ozbiljno umjetnički svijet shvaća ovu tehnologiju pokazuje i činjenica da je prošle godine aukcijska kuća Christie’s prodala prvo djelo nastalo kao produkt algoritma za gotovo pola milijuna dolara. Što god mi o tome mislili, ovakva vrsta tehnologije u kombinaciji s društvenim mrežama, umjetnosti daju novu perspektivu i neki sasvim novi život. Botovi fokusirani na detalje Boschovih ili Bruegelovih djela omogućavaju im drugačiju interpretaciju i utječu na njihovu sve veću popularnost. Time se sigurno javlja i razvija nova publika, ali se također otvaraju pitanja tko i na koji način selektira sadržaj koji nam se prikazuje.

Virtualna stvarnost (VR) i proširena stvarnost (AR) na sličan način predstavljaju tehnologiju razvijenu unutar industrije zabave, koja postaje neizbježan medij za komuniciranje ideja i sadržaja. S obzirom na sofisticiranu i još uvijek skupu opremu koju uključuje, VR još uvijek nije u masovnoj upotrebi, no sve češće se koristi u umjetničkim istraživanjima. Velika količina detalja koji se odjednom mogu prezentirati gledatelju, pri čemu se oni sami mogu koncentrirati na ono što im je bitno, čine VR posebno podobnim za dokumentarne forme. S druge strane, interaktivnost i šarolike mogućnosti korištenja, obećavaju njegov daljnji razvoj i istraživanje. Također, ako je suditi po ovogodišnjem Venecijskom Biennaleu gdje su predstavljeni zamijećeni radovi, VR nije tek prolazan hir i trenutna fascinacija nego medij čije vrijeme tek dolazi.

Na kraju dolazimo i do neizbježnog pitanja dostupnosti, odnosno mogućnostima korištenja tehnologije za proizvodnju i konzumaciju umjetnosti i kulture. Veliki muzeji mogu si priuštiti VR tehnologijom dati novi život umjetničkim radovima, kao što i dobro financirani umjetnici imaju priliku eksperimentirati s novom i uzbudljivom tehnologijom, no upitno je koliko će vremena biti potrebno dok ona ne postane neizostavan dio svakog kućanstva. S druge strane, korištenje društvenih mreža gotovo je postala nužnost i već ih teško izbjegavamo u privatnom životu, kao i na radnim mjestima. Upravo zbog toga one sve više oblikuju načine na koje nastaje i na koje se konzumira kultura. “An artist who cannot speak english is no artist”, rekao je svojevremeno Mladen Stilinović, a danas se s pravom možemo pitati da li je umjetnik koji nema Instagram zaista umjetnik. 

Piše: Martina Domladovac, kulturpunkt