Miroslav Krleža: Umjetnost i umjetnik

S umjetnosću je kao i sa svime što živi: sve je to jasno i jednostavno, „mnogo jednostavnije, nego što se može izraziti riječima”, a zapravo zagonetnije, nego što se može pojmiti. Tumačeći umjetnost i umjetnička djela, mi objašnjavamo čudestvene pustolovine srca i osjećaja ljudskih.

О LJUDSKIM ELEMENTIMA

Nisu samo formalni problemi о kojima treba voditi računa kad se pišu prikazi iz oblasti lijepih umjetnosti. Riječ je prije svega о „ljudskom”, što se pojavljuje u umjetnosti. Bez toga neposrednog i iskrenog nečeg što se zove „ljudsko”, umjetnost bila bi besmislena igrarija „čistih slikarskih vrijednosti”, tog novovjekog estetskog alfabeta, čije hijeroglife umije da cita samo snobovska masa suvremenih aleksandrinskih moljaca. Blesava i blagoglagoljiva pisanja око umjetnosti kreće se u okviru konvencionalnog brbljanja о pomodnim ključevima današnjeg jalovog ukusa. Taj je kao muha. Na historijskim cestama umjetnosti nema leša ni balege, gdje ti strvinari ne bi bili okupali svoja rila. Ono što su veliki majstori namrli kasnijim pokoljenjima to su ljudska svjedočanstva, a nisu feljtoni. Komentari su oduvijek zaostajali za djelom, veoma često i onda, kad su se tog nezahvalnog posla primali umjetnici sami, a pogotovo, kad su se tom rabotom stali baviti profesionalni bukvojedi, kojima je jedina hrana hartija, uprljana štamparskim mastilom. Moljci umjetnosti kao takve roje se od početka око grobova umjetničkih svjedočanstava. Na odru talenata to su crvi, ostavljajući iza sebe crvotočine bez ikakvog smisla i svrhe.

SKALP

S umjetnosću je kao i sa svime što živi: sve je to jasno i jednostavno, „mnogo jednostavnije, nego što se može izraziti riječima”, a zapravo zagonetnije, nego što se može pojmiti. Tumačeći umjetnost i umjetnička djela, mi objašnjavamo čudestvene pustolovine srca i osjećaja ljudskih. Ne smijemo se sniziti da bismo te ozbiljne i čovjeka jedino dostojne doživljaje sveli na banalnost lakoumne recenzentske igre, jer mjesto snimanja posmrtne maske takvom rabotom odire se često krvavi skalp sa živog obraza čovjeka.

ŠTA JE UMJETNOST

Nekoliko generacija evropskih slikara sa čitavom svojom moralnom i estetskom utrobom našlo se u dilemi pred najosnovnijim pitanjima umjetničkog stvaranja. Apstraktna umjetnost kruži slikarskom Evropom danas kao sablast. Svakodnevno, plebiscitarno se ispituje da Ii je umjetnost opsjenarski trik (pomoću koga se u estetskom „larpurlartističkom” cilindru peče kajgana za primitivce), ili je umjetnost pitanje dubokog moralnog osvjedočenja pod zvijezdama? Samorazaralačko mučenje pred osnovnom tajnom: što je umjetnička istina?

Naći sebe, izraziti sebe, ostaviti sebe kao oporuku, izgovoriti nešto о čemu se radi zapravo ovdje i sada, otkriti i najneznatniju mrvicu istine, zadrijeti u tajanstvena pitanja umjetničkog izraza ili lagati, poigravati se, varati, obmanjivati, a na kraju profesionalno zarađivati? Da li je umjetnost pelivanska dosjetka ili odiranje kože sa vlastitog obraza, u tragičnom trenutku posljednje spoznaje pred moralnim samoubojstvom?

Biti umjetnikom, znači li to igrati va banque ili se samo salonski duhovito šaliti? U pitanju je moralna egzistencija ovih napora. Da li je suvremeno slikarstvo trik ili nadahnuće, filistarska karijera ili doživljaj koji je doista dostojan da se namre slijedećim pokoljenjima? Da li je umjetnost viši stepen saznanja ili prosta trgovina, koja Crncima prodaje đinđuve za zlato? Da li je umjetnost sarkastično podrugivanje nekim principima ili pitanje karaktera koji nešto hoće ili nešto poriče? Cinizam ili ispovijest? Siguran put ili slijepa ulica? Sto znači slobodno ili neslobodno stvarati, što znači krasti od stvorenog, što znači prisvajati tuđe? Oponašati ili simulirati kao da stvaraš ili se mučiti, zaista u znoju lica svoga? Da li su papagajske parafraze konstatacija izgovorenih davno prije nas po drugima zaista dostojne da se svrstaju pod pojam originalne ljepote, da se priznaju kao individualno umjetničko djelo, kad se zapravo ne radi ni о čemu drugom nego о slaboumnoj kleptomaniji i naivnoj podvali?

U vrtlogu prevara i krađa, u sveopćem kultu lažnih pojmova, u priglupoj mješavini stilova, današnja estetičarska nazovi magija samo je simptom sveopćeg rasula, rastrovanog do bjesomučne slaboumnosti, kao što su simptomi aleksandrinskog rasapa poznati pod imenom Hermesa Trismegistosa otrovali normalnu ljudsku misao za punih tisuću i više godina.

NAJVlŠl USPONI

Ni jedan umjetnik ne stvara s istim potencijalom i s istim zanosom podjednako ustrajno. Svaki stvaralac ima svoje sretne dane, a i tada često puta samo po nekoliko trenutaka svojih najviših uspona, koji ostaju kao najvažniji datumi u životu jednog artista. Ne traju nadahnuća kao navinuti satovi, da uvijek podjednako idu u kucaju. A kad se govori о profilu jednog umjetnika, ne treba u njegovom stvaralačkom kalendaru zaboraviti njegove najviše uspone!

VELlČlNA ARTISTIČKE POJAVE

Veličina neke artističke pojave često je upravo u tome što se ona dramatski odvojila od svoje vlastite sredine, njenih moralnih i estetskih konvencija, što se sama oslobodila svojih vlastitih uzora, što je postala odmetnikom i bezbožnim negatorom svih konjunkturnih bogova i polubogova epohe. Obratno od uobičajenog pravila, veličinu jednog umjetnika ne treba mjeriti po tome što predstavlja tipičnost jedne sredine, nego po tome što je atipičan, što oduđara, a ne što se podudara sa konvencijama i glupošću vlastitog vremena.

ULOGA TEMPERAMENTA

Ima umjetnika, kojima su prsti mrtvački hladni, a drugi njuškaju po tuđim izmetinama kao psi. Jedni su slijepo čulni, uživajući u toplom ženskom mesu, a drugi su zaljubljeni u otrovne zvijezde.

Određujući kvalitetu pojedinog umjetnika, mnogo je pouzdanije govoriti о temperamentu čovjeka, nego о čitavom nizu sporednih pojava, više-manje tehničke naravi. Boja, kolorizam, impast, gusto, tanko, prozirno, mesnato, kadaverično, racionalnoproračunano, naivno ili rafinirano, mjesečarski ludo i tako dalje, sve to i mnogobrojne ostale nijanse kako se objavljuje jedna stvaralačka ličnost, sve su to tjelesnom građom umjetnika uslovljeni modaliteti, koji se javljaju kao sjenke pojedinih karaktera.

Iz: Miroslav Krleža, 99 varijacija, Duga, Beograd, 1972.

Filozofski magazin