Ognjen Ranković, Foto: Sofia Lee
Lista logoa s nepoznatim autorima nažalost nije mala, tako da moj posao još uvek nije gotov. Neki od najpoznatijih znakova za koje ne znamo autorstvo su oni za JAT, Jugoplastiku, Ei Niš, Tomos i Borovo, govori Ognjen Ranković, autor projekta yugo.logo.
Piše: Vedrana Bibić
Sasvim slučajno, desetak godina nakon očeve smrti, s dna ormara izvukla sam njegov bordo album za značke, sa sedamstotinjak brižno raspoređenih i sakupljenih primjeraka. Sve što je jedan život u Splitu u Jugoslaviji sadržavao, nalazi se zabodeno u tih pet stranica – od Lavčevića preko Hajduka, od Mediteranskih igara do Brodomerkura. Ipak, simboli na značkama otišli su puno dalje od granica jednog grada, sve do Hemopapira iz Novog Sada, Varteksa iz Varaždina, FK Sarajeva.
Kako ih je prikupljao, zašto ih je složio tako da album kreće s Dečjim novinama iz Gornjeg Milanovca, a završava s Olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. nikada nisam saznala, ali većinu simbola sam prepoznala jer su jugoslavenski logoi dio kolektivnog sjećanja i nas odraslih pedeset, ali i osamdeset i neke. Dio su mentalne mape ulica kojima smo hodali, zgrada na čijim su se pročeljima logoi nalazili.
Priča Ognjena Rankovića, grafičkog dizajnera i autora projekta yugo.logo iz Beograda kreće upravo od pročelja zgrada.
– Sam projekat se spontano nadovezao na seriju fotografija u kojoj sam beležio modernističku, tj. brutalističku arhitekturu u regionu. Na većini tih starih fasada nalaze se znakovi preduzeća koja mahom više ne postoje. Smatrao sam da bi bila velika šteta da i ta grafička rešenja padnu u zaborav – kaže Ranković za Nadu.
Yugo.logo krenuo je 2019. godine kao istraživački projekt koji se razvio u otvoreni onlajn arhiv (https://yugologo.org/), izložbu postavljenu u svibnju 2023. u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u Zagrebu te knjigu “Yugo logo: grafička identifikacija u Jugoslaviji”, izdanu ove jeseni.
Ranković kaže da je u onlajn arhiv nedavno nadodao 600. logo te da su mu glavni izvori informacija publikacije iz šezdesetih i sedamdesetih godina, dok dio građe pronalazi i na internetu. Osim toga, velika podrška i jedan od glavnih razloga zašto se projekt širi i arhiv dobiva sve više materijala su ljudi koji ga prate.
– Veliko mi je zadovoljstvo što ljudi šalju simbole koje sasvim slučajno pronađu pored puta. S druge strane, javljaju mi se i sami autori, kao i njihovi naslednici, koji sa mnom dele neprocenjive informacije i materijale – ističe Ranković, koji je u sakupljanje logoa koji obuhvaćaju period od 1945. do 1992. godine krenuo kao istraživač-entuzijasta, pokrenut vlastitom znatiželjom.
Nije se fokusirao samo na Srbiju, nego se trudio pokriti sve bivše jugoslavenske republike.
– Istraživanje van granica Srbije mi je otežano, ali sam vrlo srećan jer se vremenom izgradila mreža dizajnera i entuzijasta iz svih republika bivše države, koji svojim radom dopunjuju arhivu – nadodaje.
Istražujući autore i autorice koji su oblikovali jugoslavenski grafički dizajn, ističe utjecaj Miloša Ćirića.
– Njegova monografija “Grafička identifikacija 1961-1981.” jedan je od inicijalnih okidača celoga projekta. Također, ove sam godine imao čast da izložbu u Bitoli otvori Kostadin Tančev Dinka, Ćirićev učenik i jedan od najuticajnijih makedonskih autora, čiji lik i delo takođe vrlo cenim – govori Ranković.
Yugo.logo (Foto: Nataša Njegovanović)
Ognjenu je najdraži Ćirićev logo izrađen za Beogradski izdavačko-grafički zavod.
– Razlog je taj što sam u periodu od 2017. do 2020. godine u zgradi BIGZ-a u Beogradu imao studio, i upravo je to mesto na kojem je ceo yugo.logo projekat pokrenut – kaže.
Kada uspoređuje dizajnerski rad u Jugoslaviji s pozicijom današnjih regionalnih dizajnera, najveću razliku vidi u tehnologiji.
– Sam proces rada je totalno izmenjen. Sa olakšicama koje tehnologija donosi, on je danas postao neuporedivo kraći. Stvari koje su nekada zahtevale nekoliko sati ili dana, danas su dostupne na klik. Iako je to sa jedne strane dobro, mislim da autori generalno imaju manje strpljenja i bivaju manje posvećeni samim idejama u svom radu – kaže Ranković.
Više puta ističe da je jugoslavenskim dizajnerima na prvom mjestu bila funkcionalnost.
– Primarna uloga logoa bila je identifikacija, više nego komunikacija. Logo se smatrao dobrim ako je bio jednostavan, odnosno ako je mogao biti reprodukovan u različitim veličinama i materijalima, ako je bio efektan. U moru drugih, znak mora biti lako prepoznatljiv, a paralelno i prikladan industriji i kompaniji koju predstavlja – dodaje.
Iako su podzastupljene, kao i u mnogim granama, arhiva sadrži i radove važnih autorica.
– “Njihov doprinos nikako nije zanemariv. Autorke kao što su Blaženka Kučinac, Judita Skalar, Katja Zelinka Škerlavaj, Majda Dobravec, Sanja Iveković i druge, ostavile su velikog traga, kako na grafički, tako i na industrijski dizajn, arhitekturu, skulpturu, fotografiju i ostale grane vizuelnih umetnosti – pojašnjava Ranković.
Neki od autora poznatih znakova, poput onog za Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984., nisu bili školovani dizajneri – Miroslav Antonić Roko bio je pravnik. Za neke simbole autore još nismo otkrili.
– Lista logoa s nepoznatim autorima nažalost nije mala, tako da moj posao još uvek nije gotov. Neki od najpoznatijih znakova za koje ne znamo autorstvo su oni za JAT, Jugoplastiku, Ei Niš, Tomos i Borovo – govori Ranković.
Kada guglate najpoznatije jugoslavenske logoe, ili proučavate stare značke na nedjeljnim buvljacima, lako primijetite široku paletu boja, a ističu se crvena, zlatna i plava u svim nijansama. Yugo.logo u svim svojim inačicama – knjizi, izložbi i onlajn arhivu koristi samo plavu i bijelu.
– Paleta je monohromatska iz par razloga. Prvenstveno sam želeo da prikažem sve simbole, tj. njihovu formu, u istom kontekstu. S druge strane, dosta materijala sa kojim radim je štampan crno-belo te često nisam u poziciji da sa sigurnošću utvrdim zvaničnu paletu boja. Odlučio sam se za plavo-belu kombinaciju inspirisan radničkim uniformama i kombinezonima – pojašnjava Ranković.
Njegov projekt, posebno na Instagramu, prate mnogi koji ne posjeduju jugoslavensko iskustvo, što zbog svojih godina, što zbog svog podrijetla. Nerijetko možemo pronaći komentare na engleskom jeziku, a i cijeli njegov rad je dvojezičan.
– Mislim da ljudi umeju da prepoznaju kvalitet, bez obzira na lokaciju ili godine. Osnovno polazište celog projekta leži u činjenici da se većina ovih grafičkih simbola, nastalih pre više od pola veka, smatra izuzetno kvalitetnim rešenjima i po savremenim standardima. Takođe, od početka želim da približim regionalnu dizajnersku scenu internacionalnoj – zaključuje Ranković, koji nastavlja prikupljati i slagati kockice dizajnerskog, radničkog i društvenog sjećanja.
A kockice osobnog sjećanja stoje na reveru mog kaputa, rušeći red u onom albumu za značke, ali vrijeme je da svjetlo dana ponovno ugledaju znakovi Jugoplastike i Mediteranskih igara.