Prošlo je više od sedam vijekova od kako je kroz ibarsku dolinu, od Kraljeva do Raške, došla najzagonetnija kraljica srednjeg vijeka, Jelena Anžujska. Legenda kaže da od tada svako proljeće miriše na jorgovane.
piše: Ilijana Božić
Kralj Uroš I Nemanjić naredio je da se putem kojim će ona doputovati, cijelom dolinom Ibra, posade plavi jorgovani. Ta oda ljubavi i nježnosti trebala je da kraljicu podsjeća na rodnu Provansu i da probudi u njoj ljubav prema Srbiji.
Kraljica Jelena Anžujska bila je novina na srpskom dvoru, potpuno drugačija od dotadašnjih kraljica čiji je glavni zadatak bio da rađaju i podižu djecu. Ona je prva žena u srpskoj književnosti kojoj je posvećeno žitije. Žena ktitor i prva kraljica koja je učestvovala u političkim odlukama i sama upravljala pojedinim dijelovima srpske teritorije. Jelena Anžujska srpski dvor obogatila je tekovinama stranog svijeta u kojem je odrasla. Svi su se divili njenom obrazovanju, poznavanju stranih jezika, razumijevanju duhovnog i svetovnog. Sastavljač žitija, Danilo II, bilježi da je kraljica pomagala udovice i sirote. Na svom dvoru u Brnjacima osnovala je internat za mlade djevojke bez roditelja i za djevojke iz siromašnih kuća. Tako je osnovala prvu žensku školu u Evropi, u okviru kraljevskog dvora. Djevojkama je prenosila muzičko i literarno znanje, učila ih vaspitanju djece, ručnom radu i kućnim poslovima. Njene štićenice su dobijale dobre muževe, a starala se da svaka od njih dobije i pristojan miraz. Njen biograf Danilo II u žitiju je zabilježio:
„Zapovedi u celoj svojoj oblasti sabrati kćeri sirotih roditelja, i njih hraneći u svome domu, obučavaše svakom dobrom redu i ručnom radu, koji priliči za ženski pol. A kada su odrasle, udavaše ih za muževe da idu u svoje kuće, obdarujući ih svakim bogatstvom, a na mesto njih uzimala je druge devojke kao i prve“.
Kraljevi Uroš, Milutin, Dragutin i Jelena Anžujska
Rodila je tri sina i dvje kćerke. Majka je vladara Srbije, Dragutina i Milutina. Kraljica Jelena Anžujska osnovala je dvorsku biblioteku, tako su zahvaljujući njoj nastale prve biblioteke u Srbiji. Zajedno sa svojim učenicama je prepisivala knjige i darivala ih manastirima koji ih nisu imali. Na njenom dvoru izrađivalo se skupocijeno crkveno posuđe, naručivale su se knjige i ikone. Njen biograf je zapisao:
„Poznavajući sve knjige, bila je ukrašena svakom vrlinom. Njena reč bila je rastvorena solju, i ne nađe se u njoj licemernost, kao što je ima u nekih, da nekoga poštuje, a drugoga da prezire. Velikoga i maloga, bogata i ništa, pravednika i grešnika,bolna i zdrava, svakoga od njih jednako je poštovala i svakome dužnu čast odavala…nikada nije ostavljala milostinje, no je uvek imala raširenu ruku svoju za davanje ništima i malomoćnim, hromim i slepim.“
Jelena Anžujska
Politički uticaj
Smatra se da je njeno učešće u politici bilo veoma značajno, te da se njena riječ itekako uvažavala. Budući da je poznavala strane jezike i način ponašanja na zapadnim dvorovima, ona razmjenjuje pisma sa dvorovima koji je cijene. To se vidi iz nekih pisama u kojima je Karlo Anžujski naziva svojom rođakom. Karlo Anžujski bio je vladar Sicilije i južne Italije. Tokom 1273. poslanici kralja Uroša bili su na Karlovom dvoru, na Siciliji, gdje su ugovoreni detalji oko budućeg saveza. Ne zna se kakvi su bili uslovi, ni ko je bio u srpskom poslanstvu, ali se zna da je ono jako lijepo dočekano i da je to bila zasluga kraljice Jelene. Time je kralj Uroš postao Karlov saveznik, te svoju politiku promijenio. Karlo je bio veliki protivnik Vizantije, tako je time došlo do potpunog razlaza Srbije i Vizantije. Neki istoričari smatraju da je ovakav preokret bio plod uticaja kraljice Jelene, jer je bila posrednik. U vrijeme kada je njen muž imao sukobe sa Dubrovnikom, ona je stala na stranu Dubrovčana. O ugledu kraljice Jelene svjedoči i odnos sa Vizantijom. Kraljica nije bila oduševljena odnosom svoga sina Milutina prema Vizantiji. Nije podržavala njegova nastojanja da se oženi vizantijskom princezom Simonidom. Vizantijsko poslanstvo je kao jedan od uslova tražilo i pristanak kraljice Jelene. Time vidimo koliko je njeno mišljenje bilo važno u političkim odnosima.
Intrige na dvoru
Međutim, na dvoru je dolazlo do sukoba između kralja Uroša, muža Jelene Anžujske, i sina Dragutina. Do sukoba je došlo jer je kralj Uroš odbijao da izdvoji dio svoje države kojom bi Dragutin upravljao kao mladi kralj. Kralj Uroš nije htio da dijeli svoju državu, tokom cijele svoje vladavine bio je protiv separatizma. Mladi Dragutin je stoga svrgao oca sa vlasti, uz pomoć ugarske vojske, tako da je početak njegove vladavine bio opterećen velikim bremenom. Njegov postupak nije naišao na odobravanje. U nastojanju da se održi na vlasti Dragutin se odlučio na podjelu države. Svojoj majci, kraljici Jeleni, ustupio je Zetu, Trebinje i krajeve oko Plava i Gornjeg Ibra kojima je ona upravljala kao pravi vladar. Majčina podrška mnogo je značila Dragutinu. Neki istoričari smatraju da je i kralj Uroš bio pod uticajem kraljice Jelene u donošenju političkih odluka. Ona u ovom sukobu staje na stranu sina, te pojedini istoričari smatraju da su tada njeni odnosi sa mužem dosta zahladili.
Svojom oblašću veoma je dobro upravljala. Raspolagala je svim prihodima od carina i davala ih u zakup trgovcima. Vodila je brigu o tome da se primorski gradovi snabdijevaju žitom iz južne Italije. Čak je sa Dubrovnikom samostalno sklopila dogovor o saradnji i prijateljstvu. Štitila je katolike i katoličke samostane u srpskoj državi jer je i sama bila katolkinja. Svojim područjem upravljala je skoro trideset godina, do momenta kad je Zeta predata njenom drugom sinu, kralju Milutinu i njegovom nasljedniku Stefanu Dečanskom.
Kraljica Jelena i kralj Milutin, freska iz manastira Gračanica
Katolička i pravoslavna ktitorka
Kraljica je bila ktitor ne samo pravoslavnih, nego i katoličkih hramova, u primorju srpske države, s obzirom na to da je poticala iz francuske porodice Anžu. Posebno je gradila u Baru, Kotoru, Ulcinju i Skadru. Redovno je darivala manastire u Jerusalimu, Sinaju i Svetoj Gori. Manastiru Mileševa poklonila je nomokanon i druge crkvene predmete. Njena najveća zadužbina je manastir Gradac. Građen oko 1270. godine pod uticajem gotike. Bila je nadahnuta ličnošću Svetog Save pa je zahtijevala da se njena zadužbina oslika po uzoru na Studenicu. Zapadni dio naosa predstavlja ciklus slika života Svetog Save, što je sasvim novo u srpskom srednjovijekovnom slikarstvu. Crkva je posvećena Bogorodici, svoj katolički pečat je zadržala u gotici. Tu je još jednom pokazala svoje hrabre ideje. Opisujući trud kraljice Jelene oko izgradnje manastira Gradac, njen bograf arhiepiskop Danilo II kaže da je ona sakupila za ovaj posao najbolje umjetnike i da je radnicima davala zlato ne štedeći, sve kako se neko od njih ne bi osjećao oštećenim. Smatra se da se zamonašila u svom manastiru na Skadru. Umrla je poslije duge bolesti 8. februara 1299. godine. Sahranjena je u svojoj zadužbini, manastiru Gradac. Za svetiteljku je proglašena 1317. godine, a Srpska pravoslavna crkva slavi njeno ime 12. novembra.
Autor: impulsportal.net