Wednesday, November 20, 2024

Četrdeset godina sicilijanske mafije u fotografijama

Poznata kao fotograf mafije, ali isto tako i svedok života i društva jednog naroda, Leticija Batalja (Letizia Battaglia) je jedna od najbitnijih figura u savremenoj fotografiji Italije.

Volim život, lepotu i budućnost!

a6dc8b3fa5338d5029ebb54cd84f0328419

Leticija Batalja 1993. godine

Rođena 1935. godine u Palermu, administrativnom centru Sicilije, oduvek je bila zaintrigirana svojim narodom. U početku je pisala neilustrovane članke o društvenoj situaciji na Siciliji u danas zabranjenom časopisu L’ora, dok nije shvatila da može da im podigne popularnost fotografijama.

Kada je kupila sebi prvi fotoaparat otkrila je svoju strast i do danas on predstavlja njen neodvojiv deo.

Tokom svoje dugogodišnje karijere, Batalja je fotografisala preko 600.000 situacija o kojima bi posle izveštavala u novinama. Njen rad je prerastao u značajnu dokumentaciju rata unutar mafije, ali i celokupnog života ljudi u Palermu.

04 696x505Deca na ulicama Palerma

Na njenim fotografijama se najviše mogu videti ubistva i fotografije mrtvih, pa je jednom prilikom izjavila: Najednom, imala sam čitav arhiv krvi.

Upravo zbog toga jednom se desilo i da je njen rad bio od presudnog značaja u rešavanju policijskog slučaja u vezi sa bivšim premijerom Italije, Đulijom Andreotijem, zbog sumnje o povezanosti sa mafijom, 1993. godine.

174029519 a65c34da e620 4521 b36a 77ee63b376ee
Fotografija „Posle mafije“
c07be39450518e70c892ddb73699a054 629x420
Protesti protiv mafije

U potrazi za lepotom unutar ružnoće koju je mafija ostavljala za sobom, Batalja je izdala dve knjige svojih fotografija. Prva pod nazivom Passion, Justice, Freedom – Photographs of Sicily, a druga je Dovere di Cronaca – The duty to report.

Pored knjiga, danas u Rimu možete naći njene fotografije izložene u Maxxi galeriji, ali i kratke video zapise u kojima ona priča o svom mnogobrojnom iskustvu sa fotoaparatom.

 

Fotografija koja iza sebe čuva jednu od najtužnijih priča je fotografija lica Rosarie Coste, žene poginulog telohranitelja, jednog od najvećeg boraca mafije, Đovanija Falkonea.

Falkone je bio italijanski sudija specijalizovan za vođenje slučajeva protiv sicilijanske mafije. Godine 1992. ubijen je sa ženom i tri telohranitelja u tada još neviđenoj eksploziji. Rosaria Costa je nakon sahrane održala jedan od najtužnijih govora poznat širom Italije, u kojem poziva na neprestanu borbu protiv mafije, ali im se istovremeno i obraća izgovarajući: Opraštam vam, ali sada morate da padnete na kolena. najtužnijih govora

 
LB openeye web 696x464
Rosaria Costa

Crno bele fotografije u Maxxi galeriji ne mogu ostaviti nikoga ravnodušnim. Pored obnaženih mrtvih tela, mogu se videti deca, napuštene ulice i prostitutke jednog donekle nesrećnog grada. Postavlja se pitanje, kako je izdržala da toliko godina gleda te strahote koje su prenete sa kratkotrajnog pamćenja ulica na uvek nezaboravne fotografije?

 
e2f6f1f32882867dbc40f7c0a69c484d 633x420
Još jedno ubistvo u Palermu

Prilikom jednog intervjua odgovorila je i na to pitanje:

Toliko sam patila da sam u nekoliko navrata bežala iz Palerma. Ali sam se uvek vraćala. Radila sam svašta kako bih očuvala zdrav razum: sadila sam drveće, družila se sa mladim ljudima, volela sam i bila voljena. Podsetila sam sve ljude da pod ovim nebom i dalje postoji nešto dobro i lepo, a ja sam za tim neumorno tragala.

 
kultivisise.rs

Povezane vijesti

Kako i da li objaviti knjigu?

Foto: Debby Hudson/ Unsplash

Ursula Le Gvin je smatrala da pisanje podrazumijeva trostruki čin povjerenja: u sebe, u tekst i u čitaoca. Mnogi će se iznenaditi kad im se kaže da je to i mukotrpan rad. Da, dobro ste čuli, nije samo kopanje kanala posao, i olovka može da bude teška. Ko je ušao u proces stvaranja knjige, znaće da je objavljivanje nekad mnogo mukotrpnije. Pod tim teretom mnogi mladi pisci će izgubiti svaku vrstu povjerenja, u sebe i svoju vještinu pisanja, u tekst i njegovu vrijednost i konačno u čitaoca i njegovu sposobnost da razumije napisano. Eri de Luka je napisao pokušaj obeshrabrivanja pisaca, ali izgleda da je zaboravio da su u tome mnogo uspješniji izdavači.

Beograd ju je odbacivao, a Njujork obožavao: Slikarka i pjesnikinja Milena Pavlović Barili vječito između dva suprotna svijeta

Foto: Google

Tridesetih godina 20.vijeka Kraljevina Jugoslavija nije vidjela ni zadržala veliki talenat kome se Njujork klanjao. Za najtalentovaniju i najobrazovaniju slikarku nije bilo mjesta u rodnoj zemlji. Milena Pavlović Barili našoj sredini bila je nepoznata do sredine 20. vijeka iako je uvijek voljela svoju rodnu zemlju i u njoj pokušavala da pronađe svoje mjesto pod suncem.

Popular Articles