Autori naglašavaju izgubljene prednosti tretmana prostora u socijalističkoj Jugoslaviji: danas bi bilo neizvodljivo i gotovo nezamislivo da se lečilište za decu nađe na ekskluzivnoj turističkoj lokaciji. Da se urbanizaciji pristupi planski i sa svešću o zaštiti životne sredine, da u „obične“ objekte „siđe“ visoka kultura, da turistički objekti, pa i oni najluksuzniji – poput hotela Haludovo kraj Malinske – budu otvoreni za suživot sa lokalnom zajednicom.
Pogled na prostorni plan kompleksa Haludovo
Serijal Betonski spavači predstavlja osvrt na vrhunska dela jugoslovenske modernističke arhitekture na Jadranu. Ovo kinematografsko delo, prikazano na festivalu Plan B u Beogradu, predstavlja umetnički i društveno kritički komentar na ideje i materijalizaciju socijalističkih politika i njihovo nestajanje.
Mnoga od kanonskih dela moderne arhitekture na jadranskoj obali, danas su ruine. Iako je turizam jedan od oslonaca hrvatske privrede, i mada potrebu za smeštajnim kapacitetima dokazuje neprestano umnožavanje privatnih apartmana, ovi objekti građeni za turističku namenu u SFRJ napušteni su i propadaju.
Od burne prošlosti do privatizacijske pljačke.
Autorski tim serijala Betonski spavači: Saša Ban, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić, prikazuje neke od jadranskih turističkih kompleksa, motela i megastruktura – „spektakularne ruševine“ – sa željom da ih zaštite, čineći vidljivijom i razumljivijom i njihovu umetničku i društvenu vrednost, kao i skrivene razloge za njihovu razgradnju.
Za stručnjake, pre svega arhitekte, istoričare umetnosti, urbane istraživače, objekti poput motela arhitekte Ivana Vitića, inspirisani neoplasticizmom, predstavljaju neprocenjivo blago. Arhitekta Mrduljaš, koscenarista i protagonista u serijalu, apostrofira da se oni mogu smatrati barem jednako značajnim kao gotički ostaci, koji su tako samorazumljivi izvor ponosa. Ali naglašava i da njihov uticaj prevazilazi uske stručne krugove.
Mnogi turistički objekti bili su poput malih muzeja savremene umetnosti, puni umjetničkih intervencija, mjesto gdje je lokalno stanovništvo bilo izloženo vrhunskoj modernoj kulturi svog vremena. U motelu Ad Turres smo upoznali šeficu recepcije. Ona je odrastala sa motelom u kom imate mural Otona Glihe u podrumu, instalacije Zlatka Price, a od Ede Murtića jedan veliki pregradni zid na najprozaičnijem mjestu, između kuhinje i restorana. To bi djelo stajalo na uglednom mjestu u bilo kom muzeju suvremene umjetnosti u svijetu i ona to apsolutno dobro razumije, kao kustosica muzeja ponosna na to što ima i govoreći o tome kako je ona odrastanjem u tom ambijentu razvila specifičan senzibilitet, kako je ta arhitektura nju formirala. To su fantastična otkrića. Mi ovamo za potrebe predavanja pretpostavimo da su arhitektura i enterijer uticali na senzibilitet, da su imali emancipatorsko dejstvo, a odjednom stvarna osoba – šefica recepcije koja se ponaša kao kustoskinja muzeja – kaže to isto, i onda ste sretni. Objašnjava Mrduljaš.
Neki od prikazanih objekata, poput lečilišta za decu Krvavica, arhitekte Rikarda Marasovića, predstavljaju u arhitektonskom smislu tipološki unikatne objekte. Drugi, poput megastruktura su ugledni primer za kritički odgovor na probleme masovnog turizma, koji se nameću počev od šezdesetih godina. Koncentrisanje smeštajnih kapaciteta je, naime, bila strategija za očuvanje prirodne sredine i, istovremeno, turističkih resursa, koja je u međuvremenu zamenjena apartmanizacijom, suburbanizacijom i betonizacijom obale.
Autori naglašavaju izgubljene prednosti tretmana prostora u socijalističkoj Jugoslaviji: danas bi bilo neizvodljivo i gotovo nezamislivo da se lečilište za decu nađe na ekskluzivnoj turističkoj lokaciji. Da se urbanizaciji pristupi planski i sa svešću o zaštiti životne sredine, da u „obične“ objekte „siđe“ visoka kultura, da turistički objekti, pa i oni najluksuzniji – poput hotela Haludovo kraj Malinske – budu otvoreni za suživot sa lokalnom zajednicom.
Autori „Betonskih spavača“ gledaoca uvlače u prostor arhitekture, istorije, politike i ekonomije. Filigranski pažljivo koncipirana igra slike i zvuka dočarava ambijent napuštenih objekata i „melanholiju njihovog propadanja.“ Na mnoge zaključke arhitektoničnom i dramskom igrom punog i praznog, rečenog i nedorečenog, autori navode gledaoca, taktično i taktički – svesni toga da je lični zaključak verovatno učinkovitiji i trajniji od eksplicitno formulisanog stava. Mrduljaš to komentariše:
Poznanici su nas kritikovali da je serija nedovoljno politička i da je neprecizna u interpretiranju povijesnog konteksta u kome ta arhitektura nastaje. Oni zahtijevaju tvrđe i rezolutnije stavove, a nas stavljaju u otklon od političkom ka estetiziranom. Serija ne ide prema ažurnoj i do kraja preciznoj interpretaciji povijesnih okolnosti, ali možda i nema potrebe da idemo u tu vrstu eksplicitnosti. Ova naša serija nije politički pamflet, ali može biti korišćena i kao političko oruđe.
Terasa kompleksa Haludovo; insert iz Betonskih spavača
Serijal reč daje predstavnicima lokalne zajednice, najčešće bivšim radnicama i radnicima, za koje ovi kompleksi nisu bili (samo) mesta rekreacije, već radna mesta i primarna mesta socijalizacije. Saša Ban, režiser serijala, objašnjava:
Kad bi inače pitali ljude šta se događalo od devedesete naovamo sa gradovima, sa njima, sa njihovim zaposlenjima, oni bi možda osjetili to kao napad. A ti njih pitaš šta je tu bilo, šta se tu događalo, na koji način su vezani za motel Trogir, i oni ti kažu: ’E, sa’ću ti reći- tu smo radili i onda su nam uzeli radne knjižice, nemamo ih od devedeset i šeste i ne znamo kako ćemo do njih, još uvijek nismo zaključili svoj radni staž’. Oni pričaju o tako konkretnim činjenicama razvaljenosti tog prostora, da se sve drugo čini samorazumljivo. Naravno, kako je došlo do toga – tako da su nas prevarili.
Primera radi, već pomenuti hotelski kompleks Haludovo nekada je zapošljavao 500 stalnih i 500 sezonskih radnika, dok ih danas ima tek 24. Nakon njegovog zatvaranja u obližnjoj Malinskoj izgrađeno je 20.000 apartmana, koji svedoče o potrebi za smeštajnim kapacitetima na ovoj lokaciji. Vesna Štropini, predstavnica radničkog veća Haludovo-Malinska, objašnjava u filmu naizgled iracionalno ponašanje sadašnjeg vlasnika: „Dvehiljadeprve godine, kada smo imali najbolji buking, otkazali smo svim agencijama, platili penale i kazne, zatvorili hotele i počeli rasprodavati imovinu“. Time je vlasnik, jermenski trgovac dijamantima, sprečio radnike da sami ponovo pokrenu hotel. Ona tvrdi da su u borbi protiv radnika predstavnici vlasti koristili krivotvorena dokumenta, i vajka se da „u Hrvatskoj ne postoji nijedna presuda kojom bi neko bio osuđen za privatizacijsku pljačku“.
Kompleks Haludovo; insert iz Betonskih spavača
Bivši direktor hotelskog smeštaja istog kompleksa, Boško Juraković, izborio se za svoja prava spasavajući iz kontejnera za smeće dokumenta koja su novi vlasnici pobacali. Kada je potražio psihoterapeutsku pomoć zbog narušenog zdravlja u šali su mu rekli da bi za radnike Haludova koji se javljaju sa psihičkim tegobama trebalo otvoriti posebnu smenu. Slično je sa radnicima motela Trogir – obespravljeni i poniženi, govore o osećaju dubokog bola i razočaranja. Oni smatraju da bi „mogli i danas raditi“, jer je motel sa okolnim zemljištem praktično samoodrživ, da je to „naše, nas 28 radnika“, te da treba da se obnovi. „Kako se prodala cela Hrvatska, tako se prodalo i ovo“, zaključuju gorko.
Pojedine bombastične izjave, poput one Hrvatskog ministra turizma Vranicanija, koji je 1991-e označio Haludovo kao socijalistički mastodont koji kao takav treba srušiti, svedoče o tome da jedan od razloga za uništavanje najizrazitih ostvarenja modernizma na jadranskoj obali može biti revanšizam prema modernističkim objektima kao živim spomenicima jugoslovenskog socijalizma. Ipak, svedočenja sa kojima nas ovaj serijal suočava govore u prilog teze da je simbolički kapital betonskih spavača tek sekundarna motivacija za njihovu devastaciju, a da je njen pravi uzrok materijalna korist sprege privatnog kapitala i države, koja nije ispunila obavezu da zaštiti ni svoje resurse ni svoje građane.
„Betonski spavači“ svakako senzibilišu javnost za problematiku ugrožene kulturne baštine, doprinoseći njenom očuvanju. Još važnije od toga, stavljajući uzroke prostorne i društvene devastacije u širi kontekst, autori svesno vrše i posao demistifikacije pojava koje iz perspektive nekadašnjih radnika, meštana, građana neretko izgledaju kao poplava iracionalnog zla i nepravde, te se, koristeći film kao politički gest, bore za egalitarno društvo, društvenu emancipaciju, dugoročno prostorno i urbanističko planiranje, i ekološki održivi razvoj.