Amedeo Modiljani, Ana Ahmatova

Ja veoma vjerujem onima koji ga opisuju drukčijim nego što sam ga ja znala, i evo zašto. Kao prvo, ja sam mogla znati samo jednu stranu njegova bića (sjajnu) – ta ja sam naprosto bila tuđa, vjerojatno, na svoj način ne vrlo jasna dvadesetogodišnja žena, strankinja; i drugo, sama sam primijetila u njemu veliku promjenu kada smo se sreli 1911. godine. On je sav nekako potamnio i smršavio.

 

Godine 1910. viđala sam ga vrlo rijetko, samo nekoliko puta. Pa ipak mi je cijele zime pisao.(1) To da je pisao stihove, nije mi rekao.

 

Kako ja danas shvaćam, njega je najviše začudila moja sposobnost pogađanja misli, viđenja tuđih snova i ostale gluposti na koje su se moji znanci odavno priviknuli. On je sveudilj ponavljao “On communique”.(2)

 

Često je govorio “Il n'y a que vous pour réaliser cela”.(3)

 

Vjerojatno nismo oboje shvaćali jednu bitnu stvar: sve što se događalo bilo je za nas dvoje pretpoviješću naših života: njegovog vrlo kratkog, moga – vrlo dugoga.

 

Dah umjetnosti još nije oprljio, nije preobrazio ta dva bića, to je mogao biti svijetli, laki čas pred zoru.

 

Ali budućnost koja, kao što je poznato, baca svoju sjenu davno prije nego što dođe, kucala je na prozor, skrivala se iza fenjera, presijecala snove i plašila strašnim bodlerovskim Parizom, koji se pritajio negdje blizu.

 

I sve božansko u Modiglianiju samo je iskrilo kroz nekakav mrak. On je imao glavu Antinoja i oči sa zlatnim iskrama – on nije bio nalik ni na koga na svijetu. Njegov glas mi je ostao zauvijek u sjećanju.

 

Znala sam ga kao jadnika – nije bilo jasno od čega živi. Kao umjetnik tada nije imao ni sjene priznanja.

 

Živio je tada (1911. godine) u Impasse Falguiere. Bio je tako siromašan da smo u Luxembourškom parku uvijek sjedili na klupici a ne na plaćenim stolcima kakav je bio običaj.

 

On se uopće nije žalio ni na posve očitu bijedu, ni na također očito nepriznavanje. Samo jedanput u 1911. godini je rekao da mu je prošle zime bilo tako loše da čak nije mogao ni misliti o sebi najdražem.

 

Činio mi se kao okružen čvrstim prstenom usamljenosti. Ne sjećam se da se ikome klanjao u Luxembourškom vrtu ili u Latinskoj četvrti, gdje su se svi manje ili više međusobno poznavali. Ja nisam od njega čula ime ni jednoga znanca, prijatelja ili umjetnika i nisam čula od njega ni jedne šale. Nikad ga nisam vidjela pijana, niti je ikad mirisao na vino.

 

Očito je počeo piti kasnije, ali hašiš je već nekako figurirao u njegovim pričama.

 

Životnu prijateljicu, poznatu, tada nije imao. On nikad nije pričao pričice o budućoj zaljubljenosti (što, eto, svi čine).

 

Sa mnom nije govorio ni o čemu zemaljskom. Bio je pristojan, ali to nije bilo posljedica kućnog odgoja nego uzvišenosti njegova duha.

 

U to vrijeme se zanimao kiparstvom; radio je u dvorištu pored ateljea (u pustom kutku čulo se samo lupanje njegovoga batića) u obličju radnika. Zidovi njegova ateljea bili su prekriveni portretima nevjerojatne dužine (kako mi se danas čini – od poda do stropa).

 

Dovršene ih nisam vidjela – jesu li preživjeli? Svoju skulpturu je zvao “la chose”.(4) – Bila je postavljena, čini se, u Indépendants(5) 1911. godine.

 

On me zamolio da je dođem pogledati, ali mi nije prišao na izložbi jer nisam bila sama nego s prijateljima.

 

U vrijeme mojih velikih gubitaka nestala je i fotografija s tom stvari koju mi je poklonio.

 

U to vrijeme Modigliani je sanjao o Egiptu. Vodio me je u Louvre vidjeti Egipatski odjel, uvjeravao me da je sve ostalo, “tout le reste”, nedostojno pažnje.

 

Crtao je moju glavu s ukrasima egipatskih carica i plesačica i činilo se da je posve zanesen velikom umjetnošću Egipta.

 

Očito je Egipat bio njegovim posljednjim zanosom.

 

Uskoro će on postati tako samobitan da se ničega ne možete sjećati gledajući njegova platna. Danas to razdoblje Modiglianija zovu “période negre”.(6)

 

On je govorio: “Les bijoux doivent etre sauvages” (ukrasi moraju biti divlji), u povodu mojih afričkih perla, i crtao me s njima.

 

Vodio me je gledati le vieux Paris derriere le Panthéon (stari Pariz iza Panteona) noću pri mjesečini.

 

Dobro je znao grad ali smo ipak jedanput zalutali.

 

Rekao je: “J'ai oublié qu'il y a une île au milieu (L'île St-Louis)”.(7) On mi je pokazao pravi Pariz.

 

U povodu Venere Milonske govorio je da se prekrasno građene žene, koje treba klesati i slikati, uvijek pokažu nespretnima na platnu.

 

Po kiši (u Parizu često pada kiša) Modigliani je išao s golemim vrlo starim crnim kišobranom. Nekad smo sjedili pod tim kišobranom na klupici u Luxembourškom parku, padala je topla, ljetna kiša, okolo je drijemao le vieux palais a l'italienne(8), a mi smo uglas čitali Verlainea, kojeg smo dobro znali napamet, i radovali se što pamtimo iste stvari.

 

Ja sam čitala u nekoj američkoj monografiji da je vjerojatno velik utjecaj na Modiglianija imala Beatrix X.(9) Pogledaj članak P. Guillaume u “Les arts a Pariz” br. 6, str. 1-2, podtekst je očito ovaj: Otkud bi provincijalni židovski dječak mogao biti svestrano i duboko naobražen?). Ona ista koja ga zove “perle et pourceau” (biser i praščić). Mogu i držim nužnim posvjedočiti da je jednako prosvijetljen Modigliani bio dugo prije poznanstva s Beatrix X., tj. u desetoj godini.

 

I teško da dama koja velikog umjetnika zove praščićem može ikoga prosvijetliti.

 

Prvi stranac koji je vidio kod mene moj portret Modiglianijevom rukom u studenom 1945. godine u Fontanom domu, rekao mi je o tom portretu nešto tako da ja ne mogu “ni sjetiti se, ni zaboraviti”, kako je rekao jedan poznati pjesnik o nečem sasvim drugom.

 

Ljudi stariji od nas pokazivali su po kojoj je aleji Luxembourškog parka pošao Verlaine uz gomilu poštovatelja, iz “svojega caffea”, gdje je svakodnevno ljenčario, u “svoj restaurant” ručati.

 

Ali, 1911. godine po toj aleji nije išao Verlaine, nego visoki gospodin u besprijekornom kaputu i cilindru s trakom Legije časti – a susjedi su se došaptavali “Henri de Regnier!”.

 

Nama dvoma to ime uopće nije zvučalo. O Anatoleu Franceu Modigliani (kao uostalom ni drugi prosvijećeni Parižani) nije htio ni čuti. Radovao se što ga ni ja nisam voljela.

 

A Verlaine je u Luxembourškom parku postojao samo u obliku spomenika koji je bio otkriven upravo te godine.

 

Da, o Hugou Modigliani je jednostavno kazao: “Mais Hugo – c'est déclamatoire”(10). Jedanput smo se, vjerojatno, krivo dogovorili pa nisam zatekla Modiglianija doma nego sam odlučila pričekati nekoliko minuta. Imala sam u rukama buket crvenih ruža. Prozor pod zatvorenim vratima ateljea bio je otvoren. Budući da nisam imala što činiti, počela sam bacati u atelje cvijeće. Ne dočekavši Modiglianija, otišla sam.

 

Kad smo se sreli, on se čudio kako sam mogla ući u zatvorenu sobu, kad je ključ bio kod njega. Objasnila sam mu što se dogodilo. “Ne može biti – tako je lijepo ležalo”.

 

Modigliani je volio noćima lutati po Parizu i često sam, čuvši njegove korake u sanjivoj tišini ulice, prilazila prozoru i kroza žaluzine pratila njegovu sjenu pod mojim prozorima.

 

To što je tada bio Pariz već početkom dvadesetih godina zvalo se “Vieux Paris” (stari Pariz) ili “Paris d'avant guerre” (predratni Pariz).

 

Još su uglavnom cvjetali fijakeri. Kočijaši su imali svoje kabanice koje su zvali “rendez-vous des cochers”(11), i još su bili živi moji mladi suvremenici koji će uskoro izginuti na Marni i pod Verdenom.

 

Svi lijevi umjetnici, osim Modiglianija, bili su pozvani. Picasso je bio jednako poznat kao danas, ali tada su govorili Picasso i Braque.

 

Ida Rubinstein je plesala Salomeju, stvarala se raskošna tradicija djagiljevskog Ballets Russes (Stravinski, Nižinski, Pavlova, Karsavina, Bakst).

 

Danas znademo da sudbina Stravinskog nije ostala prikovana za desete godine, da je njegovo stvaralaštvo postalo najvišim glazbenim izrazom duha dvadesetog stoljeća. Tada to još nismo znali.

 

Dvadesetog lipnja 1910. godine bila je postavljena Žar ptica a 13. lipnja 1911. godine Fokin je postavio kod Djagiljeva Petrušku.

 

Prokop novih bulevara po živom tijelu Pariza (koju je opisao Zola) još nije bio posve završen (Bulevar Raspail). Verner, Edisonov prijatelj, pokazao mi je u Taverne de Panthéon dva stola i rekao:

 

“A to su vaši socijal-demokrati – ovdje boljševici, a ondje menjševici”.

 

Žene su s promjenljivim uspjehom pokušavale nositi čas hlače (jupes-colottes), čas su skoro zamotavale noge u pelene (jupes entravées).

 

Stihovi su bili uglavnom zapušteni, i kupovali su ih samo zbog vinjeta više ili manje poznatih umjetnika.

 

Ja sam već tada shvaćala da je pariško slikarstvo pojelo francusku poeziju.

 

René Guille propovijedao je “znanstvenu poeziju” i njegovi tzv. učenici s prevelikom su zlovoljom posjećivali vođu.

 

Katolička crkva kanonizirala je Ivanu Orleansku.

 

Ou est Jeanne la bonne Lorraine

Qu'Anglais brulérent a Rouen?(12)

Villon

 

Sjećala sam se redaka te besmrtne balade gledajući kipove nove svetice. Bile su vrlo sumnjivoga ukusa i počeli su ih prodavati na štandovima crkvenih potrepština.

 

* * *

 

Talijanski radnik je ukrao Leonardovu Giocondu da je vrati u svoju domovinu i ja sam (već u Rusiji) mislila da sam je posljednja vidjela.

 

Modigliani je veoma žalio što ne shvaća moje stihove i sumnjao je da se u njima kriju nekakva čudesa, a to su samo bili prvi plahi pokušaji (npr. u “Apolonu” 1911. godine).

 

Nad apolonovskim slikarstvom (“Svijet umjetnosti”) Modigliani se otvoreno izrugivao.

 

Začudilo me je to kad je Modigliani ocijenio lijepim jednoga posve ružnog čovjeka i bio vrlo uporan u tome. Ja sam već tada pomislila: on sigurno vidi sve drukčije nego mi.

 

U svakom slučaju, to što u Parizu zovu modom, ukrašujući tu riječ raskošnim epitetima, Modigliani uopće nije primjećivao.

 

On me nije crtao u prirodi, nego kod sebe doma – darovao mi je te crteže.

 

Bilo ih je šesnaest. Molio me je da ih uramim i postavim u svojoj carskoselskoj sobi. Oni su stradali u carskoselskoj kući u prvim godinama revolucije.

 

Preživio je onaj u kojem se manje nego u ostalima predosjeća njegovo buduće “nu”…

 

Najčešće smo pričali o stihovima. Oba smo znali puno francuskih stihova: Verlainea, Laforguea, Mallarmea, Baudelairea.

 

Zatim sam srela umjetnika – Aleksandra Tišlera, koji je također kao Modigliani volio i pamtio stihove. To je takva rijetkost među slikarima!

 

Dantea mi nikada nije čitao. Može biti zato što ja tada još nisam znala talijanski.

 

Jedanput je rekao: “J'ai oublié de vous dire que je suis juif”.(13)

 

Da je rodom iz blizine Livornoa – odmah je rekao, i da ima 24 godine, a imao je 26.

 

Rekao je da su ga zanimali avaiatori (po današnjem – piloti) ali kada se jedanput s jednim upoznao, razočarao se: pokazalo se da su naprosto sportaši (što je očekivao?).

 

U to vrijeme rani, lagani(14) i, kako je svakome poznato, nalik na police za knjige, zrakoplovi su kružili nad mojim smeđim i iskrivljenim vršnjakom (1889) – Eiffelovim tornjem.

 

Činio mi se da je nalik na gigantski svijećnjak, zaboravljeni velikan u prijestolnici patuljaka.

 

Ali to je nešto guliverovsko.

 

* * *

 

…a okolo je slavio nedavno pobjednički kubizam, koji je bio stran Modiglianiju.

 

Mark Chagal je već dovezao u Pariz svoj čarobni Vitebsk, a po pariškim bulevarima se šetala u obliku nepoznatog mladog čovjeka još neizišla zvijezda – Charlie Chaplin. “Veliki nijemi” (kako su tada zvali kino) još je krasno šutio.

 

* * *

 

“A daleko na sjeveru”… u Rusiji su umrli Lav Tolstoj, Vrubelj, Vera Komissarževska; simbolisti su objavili da su u krizi, a Aleksandar Blok je prorokovao:

 

O kad bisti znali djeco vi

hladnoću i mrak budućih dana…

 

Tri kita na kojima se do danas njiše dvadeseto stoljeće – Proust, Joyce i Kafka – još nisu postojali kao mitovi, iako su bili živi kao ljudi.

 

* * *

 

U sljedećim godinama kada sam, uvjerena da se takav čovjek mora proslaviti, pitala za Modiglianija sve koji dolaze iz Pariza, odgovor je uvijek bio jedan isti: “Ne znamo, nismo čuli!”(15), ni B. Anrep (poznati mozaicist) ni N. Altman, koji je tih godina, 1914. do 1915, slikao moj portret.

 

Samo ga je jedanput N. S. Gumiljov, kad smo posljednji put skupa putovali sinu u Bežeck (u svibnju 1918) a ja spomenula Modiglianijevo ime, nazvao “pijano čudovište”, ili nešto u tom smislu, i rekao da su se u Parizu posvađali zbog toga što je Gumiljov u nekakvom društvu govorio ruski, a Modigliani se bunio…

 

Prema putnicima se Modigliani odnosio prezirno. On je držao da su putovanja samo surogat istinskog djelovanja.

 

Les chants de Maldoror (Maldororova pjevanja) stalno je nosio u džepu; tada je ta knjiga bila bibliografskom rijetkošću. Pripovijedao je kako je pošao u rusku crkvu na božićno jutrenje da vidi procesiju, jer je volio raskošne ceremonije. I kako se neki “vjerojatno vrlo važan gospodin” (moglo bi se misliti – iz veleposlanstva) izmijenio blagoslov s njim. Modigliani, čini se, pojma nije imao što to znači…

 

Meni se dugo činilo da o njemu nikada više neću ništa čuti…

 

A naslušala sam se o njemu vrlo mnogo…

 

U početku NEP-a, kada sam bila članom Uprave tadašnjeg Saveza književnika, obično smo zasjedali u Kabinetu Aleksandra Nikolajeviča Tihonova (Lenjingrad, Mohovaja 36, izdavač: “Svjetska književnost”).

 

Tada su ponovno uspostavljeni poštanski odnosi s inozemstvom i Tihonov je dobivao puno stranih knjiga i časopisa. Netko mi je (za vrijeme sjednice) predao broj francuskog umjetničkog časopisa.

 

Otvorila sam ga – Modiglianijeva fotografija… – veliki članak tipa nekrologa; iz njega sam doznala da je on veliki umjetnik 20. stoljeća (sjećam se da su ga uspoređivali s Botticellijem) da o njemu postoji monografija i na engleskom i na talijanskom. Zatim mi je o njemu, u tridesetim godinama, pripovijedao Erenburg koji mu je posvetio stihove u knjizi Stihovi o kanonima i poznavao ga u Parizu nakon mene. Čitala sam o Modiglianiju i kod Karkoa u knjizi Od Montmartrea do Latinske četvrti i u Bulevarskom romanu gdje ga je autor dovodio u vezu s Utrillom.

 

S uvjerenošću mogu reći da taj hibrid nije na Modiglianija desete-jedanaeste godine uopće sličio, a to što je učinio autor pripada redu zabranjenih postupaka.

 

Pa i nedavno je Modigliani postao junakom prilično odvratnog francuskog filma Montparnasse 19. To je vrlo gorko!

 

 

Bolševo 1959. – Moskva 1964.